Sandra Križić Roban: Vrlo je zanimljivo to što ste sad spomenuli – taj vremenski odmak i zapravo promatranje samoga sebe, odnosno svog vlastitog arhiva koji nekako proizlazi i iz prakse samoarhiviranja. Da bi čovjek uopće mogao sam sebe promatrati, mora se prethodno na neki način čak i arhivirati. Intrigantno mi je što ste opisali samog sebe kao konceptualnog dokumentaristu. Ne znam jeste li i u vrijeme kada ste snimali, sredinom 1980-ih, samog sebe doživljavali kao konceptualnog dokumentarista, ali zanima me što vas je uopće od te konceptualne struje moglo uhvatiti u to doba? Tada ste bili vrlo mladi, ali opet, neke stvari ili čak možda generalni duh nove fotografije je možda došao do vas?

SV: Sada tu moram razjasniti neke stvari. Dakle, naravno da u to doba sebe nisam smatrao ni fotografom, a kamoli konceptualnim dokumentaristom. Ustvari sam bio neki dječak koji je dobio novu igračku pa je krenuo igrati se njome. Konceptualni dokumentarist je odrednica koja je nastala puno kasnije, a tako me zapravo nazvao moj suradnik i prijatelj Milan Rakita. Ja sam to preuzeo, jer mi se svidjelo što se naziv odnosi na moj naknadni rad s arhivom u kojem se dokumentarizam ne isporučuje kao sirov proizvod. Uzimam u obzir vremenski odmak zbog čega se narativ iz arhive i iz tog nekog drugog vremena prikazuje u sadašnjem trenutku, a da se pritom uključuje i vremenski kontekst kroz koji čitamo fotografije. Sredinom 1980-ih nisam razmišljao o nikakvim konceptima, ali sam često listao stranu i domaću štampu. Redovito sam pregledavao časopise Stern i Start, i recimo da su to bili izvori inspiracije. Osim toga, u drugoj polovici 1980-ih je u Beogradu bila priređena izložba Roberta Mapplethorpea i ona me zaista potaknula na promišljanje fotografije, ali me i pomaknula od estetike foto klubova s kojima sam imao neku vrstu iskustva. Moram istaknuti da sam se od te estetike vrlo brzo odmaknuo, ali je ipak trebalo proći neko vrijeme da ustvari shvatim što bih htio postići s fotografijom. Tako da, u tom smislu, čak nije ni bitno kako je i kada fotografski materijal nastao, nego je bitnije da ga znate prezentirati u vremenu u kojem ga odlučite predstaviti. Intervencije na same fotografske serije iz arhive i recepcija su mi važnije od same proizvodnje fotografija.

SKR: Znači li to da je s vremenskim odmakom emocionalna struja, koja je sasvim sigurno evidentna u načinu na koji je snimljena serija Osamdesete, doživljena na jedan drugačiji način? Pokazujete li apsolutno sve fotografije iz te serije ili ste napravili neku reviziju? Kakav je vaš današnji pogled u odnosu na to što se snimili sredinom 1980-ih?

SV: Naravno da se ti pogledi strašno razlikuju. Fotografija ima tu jednu osobinu nezavršivosti koja se odnosi na to da protokom vremena sama ta fotografska slika znači potpuno različite stvari. Ako isključimo publiku, za mene kao autora ta fotografska serija postaje vrlo osobna arhiva i jednostavno je – mijenjam se, postajem stariji i samim time se mijenja i rakurs na koji uopće gledam na davno snimljene fotografije. Dugo sam se premišljao trebam li uopće oživiti taj projekt Osamdesete, jer sam htio biti siguran da ću izbjeći neku vrstu sentimentalnosti za koju mislim da bi bilo dobro da se izbjegne u autorskim projektima. Mislim da je ustvari riječ o toj komparaciji – kako sam ja tada gledao te fotografije i kako ih promatram danas. I to je potpuno neusporedivo. U to vrijeme mi je fotografija bila igračka i najčešće sam ih izrađivao samo kako bih ih podijelio prijateljima koji su prikazani na njima. U tom smislu je cirkulacija fotografija tekla u nekom vrlo zatvorenom krugu aktera, ali je taj aspekt svakako zanimljiv. Protokom vremena gotovo svaka arhiva, odnosno svaki njen komad, pruža različite mogućnosti za interpretaciju i reinterpretaciju. Samim protokom vremena raste i potencijalna vrijednost te broj referenci koje vi možete naknadno učitati. Zaista vrlo često radim projekte iz arhive, jer mi treba dosta vremena da dokučim što želim učiniti sa snimljenim materijalom. U slučaju fotografske serije Osamdesete je vremenski odmak zaista ekstreman, jer su fotografije nastale u mojoj tinejdžerskoj fazi, a danas imam pedeset i kusur godina, pa je tako i moja pozicija posve drugačija.