Projekt Martine Cioffi, osmišljen tijekom njezina rezidencijalnog boravka u Splitu početkom ove godine, svoj naslov I primi pensieri del mondo (Prve misli svijeta) duguje stihovima talijanskog pjesnika Giorgija Capronija. U njima pjesnik opisuje snažnu, iskonsku sliku zore – onaj precizan, krhki trenutak u kojem se svijet budi, svjetlost probija, a prvi jutarnji pjev ptica prekida tišinu. Za Cioffi, ovo svakodnevno buđenje funkcionira kao nepresušno ishodište, točka u kojoj se svijet svaki put iznova rađa. Rad prati poetsku genealogiju Splita kroz dvije ključne biljke duboko utkane u njegov krajolik i materijalni identitet: brnistru (Spartium junceum) i akant (Acanthus mollis). Rastući jedna uz drugu u vrtu obližnjeg Arheološkog muzeja, ove botaničke vrste otvaraju konceptualni dijalog između neukroćene prirode i povijesnog bremena ljudske gradnje.

Brnistra, sa svojim blistavim žutim cvjetovima nalik suncu, utjelovljuje mitsko podrijetlo starogrčkog imena grada, Spálathos. Prije nastanka samoga grada možda je postojala tek živa slika krajolika: divlja topografija preplavljena zlatnom svjetlošću. Nasuprot toj iskonskoj divljini, akant simbolizira trijumf arhitekture nad organskim. Uklesana u korintske kapitele Dioklecijanove palače – same jezgre Splita – živa je biljka povijesno okamenjena, pri čemu je svoju biološku vitalnost zamijenila za strukturalnu trajnost i formalni red. Martina Cioffi djeluje unutar plodne napetosti između tih dvaju polova: prirode i arhitekture, spontanog rasta i proračunate gradnje. Narušavajući klasičnu tradiciju, instalacija namjerno daje prednost cvijetu u odnosu na prepoznatljiv list. Dok list već dugo simbolizira stabilnost i arhitektonsku ukočenost, cvijet simbolizira vrijeme, prolaznost i reprodukciju. Kroz ovaj pomak arhitektura gubi svoju statičnu trajnost te postaje fluidna, nestabilna i generativna. 

​

U galerijskom prostoru, dvije izdužene željezne stabljike izrastaju izravno iz zidova i zadiru u prostor. Na njima počivaju delikatni keramički cvjetovi nalik malim pticama, zamrznutim u trenutku prije nego što zapjevaju. To nisu samo cvjetovi, već figure ovješene između biljnoga i životinjskog svijeta, između tišine i glasa, između mirovanja i buđenja. Obavijena mekom, umjetnom maglom koja briše granice fizičkog okruženja, instalacija transformira prostoriju u oniričko, predarhitektonsko utočište. To okruženje postoji i prije i onkraj ljudskoga stvaralaštva – kao spekulativni krajolik u kojemu se grad ponovno rastače u svoje biljno podrijetlo, pretvarajući čin gradnje u jednostavnu gestu rasta.

​

​

Lalliginosa l’alba
nasce sulle colline,
balbettanti parole ancora
infantili, la prima luce.

La terra, con la sua faccia
madida di sudore,
apre assonnati occhi d’acqua
alla notte che sbianca.

(Gli uccelli sono sempre i primi
pensieri del mondo).

Mliječno svitanje
rađa se na brežuljcima,
izgovarajući još nesigurne, dječje
riječi, prvo svjetlo.

Zemlja, sa svojim licem
mokrim od znoja,
otvara pospane, vodene oči
prema noći koja blijedi.

(Ptice su uvijek prve
misli svijeta).

​

​

instalacija
glazirana i lustrirana keramika, raku keramika, željezo, para
2026.