Bitter Herb, Healing Hands istražuje kako se ekološko znanje pamti, prenosi i transformira kroz ruralne tradicije i svakodnevne geste brige. U sve nestabilnijem svijetu, obilježenom tehnološkim, društveno-političkim i klimatskim promjenama, izložba razmatra kako se znanje prenosi s generacije na generaciju putem neformalnih arhiva – gesta, priča, recepata, krajolika, hrane i međusobnih odnosa. Ti oblici znanja rijetko su fiksirani ili dokumentirani; oni se žive, ponavljaju i prilagođavaju, duboko utkani u ritmove svakodnevice. Ova selekcija radova promišlja o tome kako zadržavamo to utjelovljeno znanje. To se može događati kroz materijalne oblike poput bilja, hrane i tinktura, ili kroz činove pamćenja i dijeljenja, kao što su pokretne slike, pripovijedanje i stvaralaštvo. Spajajući ove različite formate, izložba Bitter Herb, Healing Hands postavlja pitanje što opstaje, što se mijenja, a što gubi. Film Ane Hušman Radije bih bila kamen istražuje ekološki okoliš Like, zanemarene i depopulacijom pogođene hrvatske regije.. Kroz naraciju protagonistice, Male Jele – koja utjelovljuje generacije žena iz autoričine obitelji – film prati promjene u krajoliku gustih šuma i stijena prekrivenih lišajevima, potaknute izgradnjom nove hidroelektrane u Kosinjskoj dolini. Lika je stradala u Drugom svjetskom ratu; stanovništvo je bilo siromašno, a zemlju je bilo teško obrađivati, zbog čega se većina generacije rođene 1940-ih kasnije preselila u gradove. U novije vrijeme, izgradnja Hidroenergetskog sustava Kosinj prijeti potapanjem dvaju sela do 2028. godine – Gornjeg Kosinja i Mlakve. Mjesta koja su nekad prehranjivala više od tisuću ljudi svedena su na jedva 150 stalnih stanovnika. Kosinj je prostor u kojem su ljudi, agrikultura, flora i okoliš stoljećima koegzistirali i evoluirali u simbiozi. Potapanje doline stoga ne znači tek destrukciju infrastrukture, već i radikalno brisanje konteksta unutar kojeg sve navedene prakse uopće imaju smisao.  Film Ane Hušman bilježi tu napetost suživota u kojem ljudski i neljudski životi opstoje jedni uz druge unutar krajolika koji prolazi kroz ireverzibilnu promjenu. Ovdje sjećanje postaje fenomenološko, oblikovano subjektivnim doživljajem vremena. Za šumu je sjećanje dugotrajno, proteže se kroz generacije; za hidroelektranu ono je brzo i destruktivno. Autorica istražuje kako se sjećanja konstruiraju i kako pucaju, koristeći filmske tehnike koje odražavaju tu fragmentaciju. Lišajevi postaju tiha konstanta u filmu – naizgled nepomični, ustraju unutar krajolika koji se mijenja. Nasuprot tome, rad Cigdem Boru The Season We Keep kolorističan je i neposredan, snimljen prije samo nekoliko tjedana tijekom sezone žetve u Turskoj. Oslanjajući se na svoje pomak podrijetlo, Boru prati kontinuitet obiteljskih rituala koji se kroz balkansku dijasporu prenose s koljena na koljeno. Rad kreće od bakine ručno rađene čipke i veza, preko majčinog obrađivanja zemlje, pa sve do autoričinih vlastitih činova promatranja, dokumentiranja i reinterpretacije. Smješteni u vrtu autoričine majke, pratimo procese uzgoja, berbe, pripreme, sušenja i skladištenja hrane za mjesece koji dolaze. Žene razgovaraju i rade kao da su im ti zadaci urođeni. Njihov zajednički rad, isprepleten smijehom i razgovorom, otkriva osjećaj bliskosti i matrijahalne povezanosti. Kroz ove bazične, svakodnevne geste, njihova veza sa zemljom – ali i međusobni odnosi – postaju vizualno opipljivi.  Kompozicijski se nadovezujući na rad Ane Hušman, The Season We Keep slojevito isprepliće slike, simbole i objekte kako bi rekonstruiralo žensku genealogiju pamćenja. Rad Cigdem Boru pita se kako se pradjedovsko znanje, često prenošeno kroz svakodnevne, multisenzorne geste, može zabilježiti, a da pritom ne izgubi svoju taktilnost, autentičnost i inherentnu višeznačnost. Umjesto pokušaja da zaustavi vrijeme, rad The Season We Keep shvaća kontinuitet kao nešto aktivno. Ono što prelazi s bake na majku, a potom na kćer mijenja se u hodu, oblikovano prirodom, obnavljano sa svakim godišnjim dobom i nošeno naprijed kroz svakodnevni život. To kretanje između jezika, biljaka i proživljenog iskustva odjekuje i u radu Karle Crnčević Ljubav s granice (Love From the Border). Rad je strukturiran oko tri pisma, od kojih je svako adresirano pojedinoj biljci ili cvijetu, dok su same biljke osušene i izložene kao integralni dio rada. Izvorno nastao u sklopu BAR Bidasoa Art Room, rezidencijalnog programa udruge Bitamine 2023. godine, rad Ljubav s granice rekontekstualiziran je za ovu izložbu, pri čemu mnoge njegove reference poprimaju proširena značenja u splitskom krajobrazu. Ovdje pisma postaju način uvažavanja sadašnjosti – šumskih požara koji se šire obalom, nedavne ekološke krize u Lici. Same biljke tako funkcioniraju kao prekogranični mediji koji povezuju mjesta, memorije i povijesti.  Crnčević razmatra kako klasificiramo i pamtimo prirodni svijet te kako su ti činovi klasifikacije oblikovani društvenim, kulturnim i političkim okvirima kroz koje ga razumijemo. Obraćajući se izravno biljkama, rad preispituje distancu koja je obično prisutna između botaničara i njegova uzorka. Biljke postaju subjekti s kojima se dopisuje, a ne objekti koje treba opisati. Nadalje, čin pisanja biljkama stvara odnos utemeljen na pažnji, susretu i razmjeni. Radionica Armine Pilav Otočka hrana u 52.143 godišnja doba proširuje prostor izložbe kroz sferu okusa, mirisa i dodira. Oslanjajući se na agroekološke prakse OPG-a Armine Pilav, Divja Herbal Crafts, i njihov odnos sa zemljom na Braču, radionica kroz ljekovite pripravke i pripremu hrane istražuje samoniklo bilje i plodove otoka. Sam naziv radionice odražava brojne ritmove bračkog lokalnog prehrambenog sustava i znanje utkano u njega. Sakupljanje bilja, uzgoj maslina, badema, smokava, lavande, smilja, trešanja, agruma, grožđa i ostalog, kao i briga o ovcama i kozama te proizvodnja sira, dio su trajnog odnosa sa zemljom. Te prakse utjelovljuju znanje koje se uči kroz rad i dijeli kroz svakodnevni život. Kroz kušanje i istraživanje biljnih pripravaka te hrane pripremljene tradicionalnim postupcima, sudionici se susreću s ekološkim znanjem kao nečim što treba doživjeti, dijeliti i nositi dalje sa sobom. Kroz sve ove radove, ono što opstaje nije fiksni zapis prošlosti, već znanje koje se neprestano iznova oblikuje kroz sjećanje, odnose i zemlju koju dijelimo. _____ Amy Melling kustosica je i producentica čiji rad istražuje sjecište ekologije, znanja vezanog uz određeno mjesto i suvremene umjetnosti. Zanima je kako se znanje prenosi izvan institucija putem sjećanja, kretanja i usmene predaje. Uz samostalni rad, Amy je članica kustoskog kolektiva Shed Project, koji je realizirao izložbe i projekte u sklopu manifestacija Folkestone Triennial i Wandsworth Arts Fringe te u suradnji s organizacijom SLaM NHS Foundation Trust. Također radi kao producentica izložbi na instituciji London College of Communication, gdje vodi galerijski program i podržava izložbe kao prostore za učenje, eksperimentiranje i zajedničko istraživanje. ​Cigdem Boru je vizualna umjetnica sa sjedištem u Londonu čiji se rad proteže kroz fotografiju, mrtvu prirodu i instalaciju. Njezina praksa istražuje sjećanje, materijalnu kulturu i ženski identitet putem naslijeđenih predmeta, kućanskih rituala i kulturne simbolike ukorijenjene u njezinu naslijeđu i široj regiji Balkana. Cigdem je magistrirala umjetničku fotografiju na London College of Communication (University of the Arts London). Njezini su radovi izlagani u Ujedinjenom Kraljevstvu i inozemstvu, spajajući fotografiju, instalaciju i prakse utemeljene na materijalu kako bi istražila odnos između kulturnog sjećanja i suvremenog vizualnog jezika. Karla Crnčević je filmska autorica i dramaturginja čija se praksa nalazi na sjecištu filma, arhiva i prostora sjećanja. Djeluje na području filma, istraživanja i kustoskog rada te je jedna od osnivačica i programskih urednica platforme KINO UNSEEN, posvećene preispitivanju filmske distribucije, kulturnih politika i reaktivaciji kino-prostora kao mjesta susreta. Njezin se rad kreće između dokumentarnih i eksperimentalnih formi, često kroz suradničke i procesualne pristupe.​ Praksa Ane Hušman dekonstruira strukture i teksture filmskih elemenata putem filma, instalacije, knjiga, zvuka, slike i teksta. Hušman eksperimentira s mogućnostima animacije, dokumentarnim i fikcijskim filmskim metodama te mogućnostima snimljenog glasa i njegove artikulacije. Njezin radni proces preispituje i poigrava se pozicijama amaterskog i profesionalnog subjekta performativnosti, samim medijem te strukturama koje diktiraju i proizvode obrasce ponašanja. Profesorica je na Odsjeku za nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i suosnivačica organizacije za dokumentarni film RESTART, unutar koje već niz godina vodi programe filmske edukacije za djecu i mlade. Armina Pilav je konceptualna arhitektica, umjetnica, travarica i kulinarska majstorica sa sjedištem u Ložišćima na otoku Braču. Njezina praksa vezana uz zemlju razvija se u sklopu utočišta za biljke Divja Plant Sanctuary i OPG-a Divja, gdje s obitelji njeguje 200 stabala maslina te sakuplja samoniklo bilje i plodove. Uz cjelogodišnji uzgoj i sakupljanje ljekovitog bilja i voća te namjerno malu proizvodnju ekstra djevičanskog maslinova ulja, Armina izrađuje i biljne pripravke, prirodnu kozmetiku te fermentiranu i vegansku/vegetarijansku hranu isključivo od lokalnih namirnica. Njezin interes za otočne prehrambene sustave usmjerio ju je prema tradicionalnim metodama konzerviranja hrane, vođenju dnevnika o biljkama, promatranju utjecaja klime i tehnologije na svakodnevnu proizvodnju hrane, izradi herbarija od jestivog bilja, organizaciji kulinarskih i biljnih radionica te zajedničkim obrocima i pripovijedanju o otočnom krajoliku i hrani. ____ Program je realiziran uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Splita