Neovisan. Fokusiran na zajednicu. Uvijek u nastajanju.
Kreativni hub kojim upravlja CHC.
IZLOŽBE
2026.
Jasminka Končić: SUBVERZIVNI VEZOVI: TREBALA SAM – MOGLA SAM – NISAM…
8. - 24. ožujka 2026.
.png)
Izložba Subverzivni vezovi: Trebala sam – Mogla sam – Nisam… intimistički je zapis izrađen u mediju tekstila. Primarno, izložba se može iščitavati kao feministički konotiran umjetnički rad koji problematizira dovođenja u pitanje osobne slobode odlučivanja i postupanja žena, njihova samostalnog donošenja ispravnih odluka kao i stereotipnog primanja kritika bez promišljanja stvarne težine izgovorenih riječi druge strane. Izložba govori o često nijemim i tihim odgovorima na pitanja koja zadiru u sferu intimnog unutarnjeg prostora ženske osobnosti. Izgovoreno često podliježe obrascima naučenog muško-ženskog ponašanja i njihova nesvjesnog prihvaćanja, kako sa strane onih koji ih izgovaraju, tako i sa strane onih koje ih primaju. Izložba je zamišljena u formi upućenih pitanja i komentara i neizrečenih, odnosno nečujnih odgovora na iste. Kroz formu tri postavljena agresivno ili drsko konotirana pitanja i pasivno dana odgovora cilj je osvijestiti uvriježene forme muško-ženske verbalne komunikacije koja se može razviti u bolesne komunikacijske oblike. Isto tako, u ručno izvezenim odgovorima sadržan je žal za svime što nije učinjeno, a možda je trebalo biti. Pitanja i komentari tiskani su bijelim tekstom na crvenim grubim otiračima, dok su odgovori-reakcije izvezeni u formi tekstilnog veza i goblena u crvenoj i ružičastoj boji. Na taj način dolazimo do kontrasta dvaju tekstilnih medija, produkcijskih tehnika (serijski proizvedenog otirača i ručnog tekstilnog veza), kao i kontrasta kolorita. Tekstili dolaze u tri para pri čemu otirač postavljen na podu prati odgovor u mediju ručnog veza na zidu. Parovi su sljedeći: TREBALA SI – TREBALA SAM, MOGLA SI – MOGLA SAM, ZAŠTO NISI – NISAM. Boje koje se provlače kroz izloške su crvena, ružičasta i bijela. Dok su na otiračima uniformno podloge crvene, a tekst dosljedno ispisan bijelom bojom, na goblenima dolazi do izmjene boja podloge i slova, primjerice u goblenu NISAM. U rasporedu boja postoji pravilo ponavljanja agresivne crvene i u goblenima i na otiračima, dok se “feminilna” ružičasta koristi isključivo na goblenima, jednako kao i neutralna bijela koja je korištena isključivo na otiračima. Medij upotrijebljenog tekstila u realizaciji radova za izložbu je dvojak: industrijski izrađeni otirači grube teksture s definiranom tipografijom koja stoji u službi lakog iščitavanja teksta, dok ručni vez u formi goblena predstavlja intimistički, nježni zapis, nema stroge tipografije već je oblikovanje teksta definirano ograničenjem tekstilnog medija i individualnim oblikovanjem slova, odnosno stvaranjem individualnog zapisa i osobne tipografije. Jasminka Končić rođena je 1973. godine u Zagrebu. Diplomirala je grafiku u klasi profesora Miroslava Šuteja na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 1997. godine. Poslijediplomski studij završila je 2012. godine na ALUO (Akademija za likovno umetnost in oblikovanje - Univerza v Ljubljani, Slovenija). Magistrirala je u klasi izv. prof. Alena Ožbolta na temi Dvodimenzionalni tekstilni materijali i procesi prevođenja istih u trodimenzionalne skulpturalne oblike. Iste godine upisuje doktorski studij iz područja modnog dizajna na NTF (Naravoslovnotehniška fakulteta Univerza v Ljubljani, Slovenija) na kojem je doktorirala 2019. godine s temom Upotreba jezika mode i odjeće u suvremenoj umjetnosti pod mentorstvom izv. prof. dr. sc. Nadje Zgonik. Redovna je profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje na kolegijima iz područja modnog i tekstilnog dizajna. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU, Zagreb). Za svoj umjetnički i pedagoški rad više je puta nagrađivana. U svojim umjetničkim radovima jednako kao i teorijskim istraživanjima proučava ulogu jezika mode i odjeće u suvremenoj likovnoj umjetnosti. Kroz medij odjeće i tekstila te teoretska istraživanja propituje konotativno značenje odjeće, mode i antimode u području umjetničkih pravaca 20. stoljeća i suvremene umjetničke prakse stavljajući poseban fokus na performativan karakter mode odijevanja. Kustosica programa: Jasmina Šarić / Postav: Jasmina Šarić, Jasminka Končić / Asistentice: Željka Ivančić, Unda Kreišmane / Vizual: Kristina Tešija / Fotografije postava: Glorija Lizde Izložba je realizirana u sklopu godišnjeg programa galerije kreativnog huba Prostor pod nazivom “Nepoznato: objekti, mjesta, vrijeme” financijski podržanog od strane Ministarstva kulture i medija.
Crtanje svjetlom
Izložba studentskih radova nastalih na radionici skenograma i luminograma pod vodstvom umjetnice Marte Djourine
27. ožujka - 8. travnja 2026.
Izlažu: Marija Baselli, Ana Bonacin, Petra Crnjac, Anamaria Crnoja, Lora Cukrov, Nika Grdan, Nina Grebenar, Viktorija Ivelja, Jelena Jurčević, Júlia Macáková, Augustina Maslov Vidaković, Ana Matas, Josipa Nedeljko, Đina Radulj, Antonela Šaban, Leonora Ugrin Na dvodnevnoj radionici pod vodstvom vizualne umjetnice Marte Djourine studentice su istraživale fotografiju bez fotoaparata. Prvog dana s pomoću skenera za plošno skeniranje polaznice su izradile skenograme, pri čemu su eksperimentirale sa slojevitošću, pokretom i digitalnom distorzijom. Drugog dana stvarale su luminograme, slike bez fotoaparata nastale izravnim izlaganjem fotografskog papira sunčevoj svjetlosti. Radeći s pronađenim materijalima i transparentnim folijama, polaznice su crtale i slikale svjetlošću. Marta Djourina (Bugarska/Njemačka) u svojoj praksi istražuje svjetlo kao temu, alat i objekt istraživanja. Radeći s analognim fotografskim papirom velikih formata, foto-laboratorij pretvara u performativnu pozornicu, koristeći različite prirodne i umjetne izvore svjetla — od bioluminiscencije do baterijskih lampi i lasera te duge ekspozicije kako bi “crtala” po površini papira. Spajajući fotografske i slikarske geste, njezin rad balansira između preciznosti i nepredvidivosti. Fotografiju redefinira kao fizički čin i trag pokreta u vremenu. Na radionici su sudjelovale studentice Likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu (Likovne kulture i likovne umjetnosti, Slikarstva, Dizajna vizualnih komunikacija, Filma i videa). Organizacija: doc. art. Lana Stojićević, Odsjek za likovnu kulturu i likovnu umjetnost, Umjetnička akademija u Splitu i Culture Hub Croatia/Kreativni hub PROSTOR, Split Aktivnost je sufinancirana sredstvima Europske unije kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NextGenerationEU) u sklopu projekta Kontakt: Umjetnost u zajednici - KUZ, IP-UNIST-56 Umjetničke akademije u Splitu, program Creative Europe (projekt Craftwork 4.0 All Culture Hub Croatia) te program Culture Moves Europe. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Izložba je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” podržavaju Zaklada Kultura nova i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Mila Dobrevska: A Familiar Cosmos
6. - 26. lipnja 2026.
*u suradnji DENES nagradom iz Sjeverne Makedonije
Fokusirajući se na eksperimentiranje s keramikom i staklom, jednomjesečna rezidencija Mile Dobrevske u Prostoru kulminira instalacijom koja transformira izložbeni prostor u impresivno noćno okruženje. Koristeći UV osvjetljenje i neonske pigmente, instalacija nadilazi puku reprezentaciju i konstruira heterotopno, noćno okruženje u kojem se nebesko tijelo rekonfigurira kao umjetna konstelacija suspendirana između sjećanja, mita i opipljivog afekta. Inspirirana dječjim sjećanjima na fosforescentne zvijezde postavljene na stropove spavaćih soba, Dobrevska promišlja o ljudskoj sklonosti traženja utočišta, smisla ili perspektive na noćnom nebu. Rad tako propituje ljudski impuls da pripitomi uzvišeno - transformirajući beskonačni kozmički prostor u zaštitni, lokalizirani horizont brige. Umjetnička praksa Mile Dobrevske bavi se dijalektikom između monumentalnog i intimnog, uokvirujući kozmos ne kao neutralnu prazninu, već kao mjesto egzistencijalnog utemeljenja i povijesnog kontinuiteta. Generacijama, ljudi su usmjeravali pogled prema zvijezdama u potrazi za orijentacijom, utjehom, ritualom ili kontemplacijom o vlastitoj krhkosti unutar svemira. Kroz tu napetost između monumentalnog i intimnog, rad razmatra kontinuitet ljudske percepcije kroz vrijeme. Tijekom povijesti, nebesko prostranstvo funkcioniralo je kao primarno semiotičko platno za ljudsku orijentaciju, ritual i egzistencijalnu kontemplaciju. Dobrevska istražuje kako se ovaj aparat percepcije mijenja; iste zvijezde koje su nekoć informirale navigaciju, pripovijedanje i sustave vjerovanja sada se sudaraju sa suvremenim znanstvenim racionalizmom i svjetlosnim zagađenjem, koje sve više prekida vizualni pristup čovječanstva noćnom nebu. Konceptualna konstrukcija instalacije sintetizira regionalnu ekologiju, lokalnu historiografiju i umjetničko-povijesne reference. Prikazani oblici inspirirani su hrvatskom florom i faunom te regionalnom baštinom uz klasične ikonografske prikaze kozmosa, od kojih su najznačajniji svjetleći, proto-prostorni nebeski motivi Mauzoleja Gale Placidije. Ova specifična referenca povezuje autoričine makedonsko-bizantske korijene s njezinim formativnim obrazovanjem u Ravenni, povijesnom središtu mozaične prakse. Kroz ovu međukulturnu sintezu, rad demontira nebo kao prirodnu datost, repozicionirajući ga i kao sliku i kao kulturni konstrukt. Konačno, kroz promjenjivu dinamiku fluorescencije i luminescencije, instalacija destabilizira razlike između sjećanja i fikcije, arheologije i suvremene materijalne kulture. Izložbeni prostor postaje prag destabilizirane percepcije, pozivajući gledatelja u okruženje u kojem kolektivno povijesno pamćenje i lokalizirano osobno sjećanje kontinuirano prelaze jedno u drugo. Mila Dobrevska (1999.) u svojoj umjetničkoj praksi istražuje identitet, postojanje i ljudsku emocionalnost. Kombinirajući slikarstvo, mozaik, skulpturu, instalaciju, tekstil i tkaninu, njezin rad spaja tradicionalno sa suvremenim, pretvarajući svakodnevne trenutke, folklor i kolektivno sjećanje u prostore za preispitivanje i bijeg, izvore otpora i obnove, koji je potiču da se ponovno poveže s vlastitom unutarnjom jezgrom i radošću postojanja. Figura, stilizirana i apstrahirana, u njenom radu funkcionira kao simbol unutarnjeg stanja i osobne naracije. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim izložbama, uključujući Bijenale suvremenog mozaika u Ravenni, Italija (2019. – 2025.), 57. Međunarodni filmski festival Mostra del Nuovo Cinema u Pesaru, Italija (2021.), IV. Festival mozaika u Beogradu, Srbija (2024.), MuseoDiffuso.exe u Sant'Antiocu, Italija (2024.), Prieuré de Cayac u Bordeauxu, Francuska (2025.), Glass Experience u Dolenjskom muzeju u Novom Mestu, Slovenija (2025.), samostalnim izložbama poput onih u Nacionalnoj galeriji Republike Makedonije - Mala Stanica u Skopju (2024.), Galeriji Pioneri u Skopju (2025.), Galeriji A Pick u Torinu (2026.), Kući obitelji Robevci, Nacionalnom muzeju Makedonije u Ohridu (2026.) i drugima. Dobrevska je završila preddiplomski i diplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Ravenni, Italija, s fokusom na suvremene mozaike. Članica je Društva likovnih umjetnika Makedonije i MARTE-a (Udruženja za suvremeni mozaik) u Ravenni. Finalistica je DENES nagrade 2025. godine. Rezidencija Mile Dobrevske organizirana je u suradnji DENES nagradom iz Sjeverne Makedonije, koja je dio međunarodne mreže YVAA (Young Visual Artists Awards). Izložba je dio godišnjeg programa galerije Prostor, sufinanciranog od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Splita.
Martina Cioffi: Prve misli svijeta
4. srpnja - 21. kolovoza 2026.
_page-0001.jpg)
Projekt Martine Cioffi, osmišljen tijekom njezina rezidencijalnog boravka u Splitu početkom ove godine, svoj naslov I primi pensieri del mondo (Prve misli svijeta) duguje stihovima talijanskog pjesnika Giorgija Capronija. U njima pjesnik opisuje snažnu, iskonsku sliku zore – onaj precizan, krhki trenutak u kojem se svijet budi, svjetlost probija, a prvi jutarnji pjev ptica prekida tišinu. Za Cioffi, ovo svakodnevno buđenje funkcionira kao nepresušno ishodište, točka u kojoj se svijet svaki put iznova rađa. Rad prati poetsku genealogiju Splita kroz dvije ključne biljke duboko utkane u njegov krajolik i materijalni identitet: brnistru (Spartium junceum) i akant (Acanthus mollis). Rastući jedna uz drugu u vrtu obližnjeg Arheološkog muzeja, ove botaničke vrste otvaraju konceptualni dijalog između neukroćene prirode i povijesnog bremena ljudske gradnje. Brnistra, sa svojim blistavim žutim cvjetovima nalik suncu, utjelovljuje mitsko podrijetlo starogrčkog imena grada, Spálathos. Prije nastanka samoga grada možda je postojala tek živa slika krajolika: divlja topografija preplavljena zlatnom svjetlošću. Nasuprot toj iskonskoj divljini, akant simbolizira trijumf arhitekture nad organskim. Uklesana u korintske kapitele Dioklecijanove palače – same jezgre Splita – živa je biljka povijesno okamenjena, pri čemu je svoju biološku vitalnost zamijenila za strukturalnu trajnost i formalni red. Martina Cioffi djeluje unutar plodne napetosti između tih dvaju polova: prirode i arhitekture, spontanog rasta i proračunate gradnje. Narušavajući klasičnu tradiciju, instalacija namjerno daje prednost cvijetu u odnosu na prepoznatljiv list. Dok list već dugo simbolizira stabilnost i arhitektonsku ukočenost, cvijet simbolizira vrijeme, prolaznost i reprodukciju. Kroz ovaj pomak arhitektura gubi svoju statičnu trajnost te postaje fluidna, nestabilna i generativna. U galerijskom prostoru, dvije izdužene željezne stabljike izrastaju izravno iz zidova i zadiru u prostor. Na njima počivaju delikatni keramički cvjetovi nalik malim pticama, zamrznutim u trenutku prije nego što zapjevaju. To nisu samo cvjetovi, već figure ovješene između biljnoga i životinjskog svijeta, između tišine i glasa, između mirovanja i buđenja. Obavijena mekom, umjetnom maglom koja briše granice fizičkog okruženja, instalacija transformira prostoriju u oniričko, predarhitektonsko utočište. To okruženje postoji i prije i onkraj ljudskoga stvaralaštva – kao spekulativni krajolik u kojemu se grad ponovno rastače u svoje biljno podrijetlo, pretvarajući čin gradnje u jednostavnu gestu rasta. Lalliginosa l’alba nasce sulle colline, balbettanti parole ancora infantili, la prima luce. La terra, con la sua faccia madida di sudore, apre assonnati occhi d’acqua alla notte che sbianca. (Gli uccelli sono sempre i primi pensieri del mondo). Mliječno svitanje rađa se na brežuljcima, izgovarajući još nesigurne, dječje riječi, prvo svjetlo. Zemlja, sa svojim licem mokrim od znoja, otvara pospane, vodene oči prema noći koja blijedi. (Ptice su uvijek prve misli svijeta). instalacija glazirana i lustrirana keramika, raku keramika, željezo, para 2026. --- Martina Cioffi (Como, 1991.) istražuje kapacitete transformacije i otpornosti biljnog svijeta, prevodeći ih u simboličku reinterpretaciju krajolika i odnosa između ljudi i prirode. Njezin rad konstruira imaginarne svjetove u kojima arhetipski elementi postaju simbolički uređaji koji evociraju predačku, generativnu i međusobno povezanu prirodu, gdje se psihičke dimenzije i materijalna stvarnost nastoje konvergirati u pokušaju vraćanja osjećaja čarolije. Njezina praksa razvija se kroz instalacije specifične za lokaciju, osmišljene u dijalogu s genius loci. Odabrana je za 63. nagradu Faenza u Međunarodnom muzeju keramike u Faenzi (MIC) i za nagradu Pini Art. Nedavni projekti uključuju Reginu, stalno umjetničko djelo za regionalni park Monte Barro; samostalnu izložbu Hortus Nocturnus u SpazioSERRA; sudjelovanje u rezidencijalnom programu A dimora (Londa, Firenca) i site-specific intervenciju za lokaciju Diorama za Plateu u Lodiju.
