Neovisan. Fokusiran na zajednicu. Uvijek u nastajanju.
Kreativni hub kojim upravlja CHC.
IZLOŽBE
2025.
Goran Radošević: Neće biti zime
3. - 15. veljače 2025.
Oni se spuštaju s Kamešnice i tjeraju zimu. Prolaze kroz škrti krajolik i sela kamuflirana u kršu, od čijeg su kamena ista i građena. Sivilo razbija betonska ili tek pokoja bijela fasada. Inače, to zovemo napretkom. Prvi ih vidi, drugi čuje, a treći im se pridružuje u plesu. Često piju s njima i jedu pancetu, ali najljepše ih je gledati s udaljenosti. Lako ih je zamijeniti za vitki čempres kada im siluete ocrtava zapadajuće sunce. Rukama skrivenim pod šarenim trakama izrezane odjeće na vertikale od ovčje mišine podižu sve što mogu. Proljeće zazivaju od pamtivijeka bez obzira na to tko vlada nad krajem koji zovu domom. Balansirati mišinama na glavi postaje sve teže u zadnje vrijeme jer dolaze nove stvari, vrijednosti i tehnologije. Ovčji vonj se slabije čuje pred istaknutijim mirisima, a proljeće je unatoč sve većem teretu na glavama, ramenima i bokovima sada garantirano; sve manje se čuje za glad. Zadnjih sedamdesetak godina pomažu im neobične naprave koje bruje, dime i snažne su kao stado volova. Tu su i crvene cigle, beton i željezo, kojeg sada ima u izobilju. Zazivali su stoljećima i njihov uporan ples se, izgleda, isplatio. Doveli su sve duže proljeće i više neće biti zime. Izložba Neće biti zime predstavlja seriju ilustracija inspiriranih tradicijom Dida, koju i danas njeguju ljudi iz Dalmatinske zagore, točnije okolice Sinja i Kamešnice. Didi su vjesnici proljeća - plesom, zvonjavom i dugim šetnjama tjeraju zimu na povlačenje, doslovno plašeći zle duhove. U fiktivnoj, moderniziranoj verziji, Didi postaju vjesnikom prosperiteta i novijih, tehnocentričnih vremena. Goran Radošević (1988., Split) se bavi autorskim radom u području ilustracije i 2D animacije. Završio je preddiplomski studij Dizajna vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu (2012.) i diplomski studij Animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2016.). Sudjelovao je na brojnim izložbama, filmskim festivalima i projektima u kulturi, te surađivao s nizom prominentnih klijenata u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). Od 2019. godine radi kao vanjski suradnik u zvanju asistenta pri Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu Izložba je realizirana uz financijski podršku Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Vasylyna Buryanyk: Paid on Credit
21. veljače - 21. ožujka 2025.
Tijekom 33 godine postojanja, Ruska Federacija je pokrenula 14 vojnih sukoba, od kojih je svaki imao značajan utjecaj na okoliš. Ti ratovi nisu samo ostavili milijune ljudskih žrtava i uništili infrastrukturu, već su zadali i sustavne udarce ekosustavima, potkopavajući kolektivnu ekološku sigurnost. Ruska Federacija postala je jedan od najvećih prekršitelja međunarodnog zakona o zaštiti okoliša, koristeći vojnu opremu, kemijske i biološke agense koji uništavaju okoliš i predstavljaju dugoročne zdravstvene rizike — ne samo tijekom sukoba nego i u poslijeratnom razdoblju. Od početka 2025. ne postoji pravni dokument koji zabranjuje takve prakse ili jamči odgovornost za zločine protiv okoliša. Dok je koncept "ratnih zločina" postao dio međunarodnog prava, a unutar Međunarodnog kaznenog suda (ICC) i Ujedinjenih naroda postoje mehanizmi za rješavanje takvih zločina, učinkovitost tih mehanizama u kontekstu štete po okoliš ostaje ograničena. Vasylyna Buryanyk (1985.) diplomirala je 2004. na College of Arts Adalbert Erdely u Uzhhorodu na Odsjeku za dizajn te 2010. na Nacionalnoj umjetničkoj akademiji u Lavovu na Odsjeku za umjetnički tekstil. U svojoj umjetničkoj praksi i istraživanju bavi se ekološkim i društvenim pitanjima u Ukrajini i ostatku svijeta. Pritom koristi prozirne poliesterske tkanine koje oblikuje u promjenjive kinetičke instalacije. U središtu njenih eksperimenata je tekstil, a koristeći mekana svojstva ovog materijala, progovara o otvorenim ranama na tijelu stvarnosti. Radeći s miješovitim vlaknima, upućuje na odnos između čovjeka i prirode, a kroz meditativan proces stvaranja instalacija, otvara prostor i vrijeme za promišljanje o akutnim problemima. Dobitnica je brojnih nagrada (drugi Nacionalni bijenale mlade umjetnosti, 2019., Kharkiv; Prva nagrada za kiparstvo Ukrajine M17 Sculpture Prize, 2020., Kijev;i 17. međunarodno trijenale tapiserije, 2022., Lodz); a boravila je na rezidencijama u Turskoj, Ukrajini, Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj i Francuskoj. Izložba je dio godišnjeg programa galerije Prostor sufrinanciranog od strane Ministarstva kuture i medija RH. Vasylynin boravak u Splitu omogućen je podrškom programa Culture Moves Europe kojeg provodi Goethe Institut.
Nourishment Ties
Kustosica: Sabina Oroshi
24. ožujka - 14. travnja 2025.
.jpg)
Nourishment Ties interdisciplinarni je projekt kustosice i istraživačice Sabine Oroshi, Prostorove kustosice u rezidenciji. Nourishment Ties koristi hranu i srodne prakse kao konceptualni i fizički medij za istraživanje zamršenih veza između ekoloških sustava, ljudskog ponašanja i umjetničkog izražavanja. Projekt nastoji angažirati publiku kroz participativne događaje koji spajaju osjetilna iskustva s istraživanjem medija. Kustosko predstavljanje pružit će dublji uvid u program, povezujući odnose između ljudskih i neljudskih svjetova, pozivajući publiku da preispita svoje uloge unutar ovih međuovisnih sustava. PROGRAM - ponedjeljak, 31. ožujka 2025. [PROSTOR], 18:00h / Sabina Oroshi – Nourishment Ties | Kustosko predstavljanje projekta Kustosko predstavljanje pružit će dublji uvid u program, povezujući odnose između ljudskih i neljudskih svjetova, pozivajući publiku da preispita svoje uloge unutar ovih međuovisnih sustava. O kustosici: Sabina Oroshi je nezavisna kustosica i istraživačica posvećena interdisciplinarnim i društveno angažiranim umjetničkim praksama. Kurirala je izložbe i projekte diljem Europe, surađujući s institucijama kao što su Kunsthalle Trier, Ircam Centre Pompidou ili Muzej-Museo Lapidarium. Njezin kustoski rad istražuje teme ekologije, zvuka i transnacionalnog diskursa. Održala je predavanja na School of Visual Arts, Dutch Art Institute i Zeppelin University. Kroz međunarodna partnerstva, nove umjetničke produkcije i inovativne izložbene formate, Oroshi je posvećena širenju kustoske prakse kao platforme za kritičko promišljanje, dostupnost i angažman publike u suvremenoj umjetnosti. [PROSTOR], 19:00h / masharu – Eating Earth | Radionica Geofagija je praksa konzumacije zemlje i zemljolikih tvari, poput gline, krede i mineralnih tala. masharu voditi će radionicu kojom poziva publiku da istraži čin konzumiranja zemlje. Radionica pruža osjetilno i edukativno iskustvo dok istražuje pitanje o tome što stoji iza tradicije jedenja zemlje? Odakle dolazi jestiva zemlja? Koje su moguće koristi i opasnosti jedenja zemlje? Kakav angažman mi, kao ljudi, uspostavljamo sa svojom okolinom i ne-ljudskim drugima? Napomena: Jedenje zemlje nije preporučeno od strane prehrambenih i zdravstvenih institucija te se prakticira isključivo na vlastitu odgovornost. O umjetniku/ci: masharu (oni/njih) živi i radi u Amsterdamu, opisuje se kao zemljojed i zaljubljenik u zemlju te je osnivač:ica Muzeja jestive zemlje. Kroz projekte spaja znanstveno istraživanje s osobnim pristupom i kulturnim praksama. Godine 2011. stečen je doktorat iz matematike te diploma s počastima na Foto akademiji u Amsterdamu. Od 2013. do 2014. sudjelovalo se u Art-in-Residency programu na Rijksakademie van Beeldende Kunst u Amsterdamu. Umjetnički i znanstveni radovi predstavljeni su u više od 30 zemalja. Rad podržava Mondriaan fond. - petak, 4. travnja 2025. / online, 19:30h Dora Ramljak – Quicksilver: Closed Circuit Currencies (2024) | Projekcija filma i razgovor s umjetnicom Istraživanje se temelji na ekološkoj studiji slučaja ribe u Jadranskom moru, s fokusom na kontaminaciju teškim metalima u ribljim tkivima. Rad uspoređuje ribolovne prakse i politike zaštite okoliša između Italije i Hrvatske kako bi se promijenio njihov utjecaj na morske ekosustave. Teški metali, koji mogu izazvati autoimune reakcije i kod riba i kod ljudi, služe kao pokazatelji migracijskih obrazaca i ekoloških promjena. Film razmatra migracije ljudi i morskih vrsta, ekološke krize i inovativne metode bioremedijacije. O umjetnici: Dora Ramljak je transdisciplinarna dizajnerica i istraživačica koja radi između umjetnosti, biologije i društvene prakse. Prvobitno školovana kao fotografkinja i dizajnerica, studirala je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu. Njezin rad istražuje ulogu umjetnosti u propitivanju institucionaliziranih načina poretka, učenja i osjećanja. S fokusom na biopolitiku, biomaterijale i sanaciju okoliša, Ramljakina praksa integrira biologiju i kao medij i kao konceptualni okvir. Trenutno proširuje svoje istraživanje na sjecištu filozofije, imunologije i regenerativnog dizajna. - subota, 5. travnja 2025. / VK Mornar, 12:00h Darko Brajković – Njapo – Kako objasniti pedoćima turizam | Performans Inspiriran performansom Josepha Beuysa Kako objasniti umjetnost mrtvom zecu, ovaj performans spaja umjetnost, rad i društvenu kritiku kako bi istražio eksploataciju prirodnih resursa, turističku ekonomiju i prekomjernu potrošnju. Iako je turizam ekonomski ključan, često ubrzava degradaciju okoliša, narušava lokalne tradicije i komodificira prirodnu i kulturnu baštinu. Kroz ritualne pokrete i postupnu transformaciju dagnji, publika aktivno sudjeluje u performansu čišćenjem školjki, koje se zatim pripremaju i konzumiraju u zajedničkom činu objedovanja. Time performans postaje kritika nevidljivih ekonomskih i ekoloških odnosa, propitujući cijenu turizma za osjetljive ekosustave, dok istovremeno slavi fizički rad, lokalne tradicije i ljudsku povezanost s morem. Nakon performansa slijedi razgovor s umjetnikom, koji publici nudi priliku da produbi razumijevanje umjetničkog koncepta koji performans otvara. Napomena: Konzumacija školjki odvija se na vlastitu odgovornost sudionika i sudionica. O umjetniku: Darko Brajković Đepeto Njapo likovnim oblikovanjem počeo se baviti u kamenoklesarskoj radionici u Pazinu. Školovao se u klesarskoj radionici Siparis kod Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag, te sudjelovao u radu umaške galerije Um-art. Njapo je 2002. godine sudjelovao u multimedijalnom projektu "Suvremenost 2002.", a kreativno je surađivao s multimedijalnim umjetnicima Andrejom Zbašnikom i Davidom Belasom, kao i s udrugom CGI (Civilna građanska inicijativa). Izlagao je na brojnim selekcioniranim kolektivnim i samostalnim izložbama te multimedijalnim projektima. Dobitnik je prve nagrade na 16. međunarodnoj izložbi minijatura. - nedjelja, 13. travnja 2025. / [PROSTOR], 19:00h Tintin Patrone – Caprizaen (2024) | Projekcija filma i performans Događaj uključuje projekciju filma i interaktivni razgovor s robotskom kozom, koja se pojavljuje u filmu. Caprizaen je kratki distopijski pseudo-dokumentarac snimljen na grčkom otoku Samotraki, poznatom po većem broju koza nego ljudi. Film propituje romantiziranu sliku seoskog života, umjesto idile prikazujući napetosti i sukobe unutar ruralne zajednice, posebno kroz sudar tehnologije i društva te pitanja korištenja zemlje. O umjetnici: Tintin Patrone (Christina Köhler) je njemačko-filipinska umjetnica zvuka i performansa čiji rad istražuje poveznice između glazbe, umjetnosti, zvuka i eksperimentalnog izraza. Kroz integraciju robota i umjetne inteligencije u svoj rad, Patrone propituje ljudsku subjektivnost i fizičku prisutnost. Osnovala je noise ansambl Krachkisten Orchestra (2009.), pokrenula International MusicMotorcycleClub, mobilni sound system događaj (2012.), te performans kolektiv The Ambassadors of Disappointment (2018.) u suradnji s Goetheovim centrom u Guadalajari, Meksiko. Godine 2021. vodila je lažni azijski restoran German Rice, eksperimentalni prostor koji je spajao glazbu i hranu. Događanja su realizirana uz financijski podršku Ministarstva kulture i medija i Grada Splita.
Lana Đurđek: Plan rada
* Izložba je organizirana u suradnji s Uredom za fotografiju iz Zagreba, u čijoj je organizaciji prethodno predstavljena u Galeriji SPOT u 2024.
18. travnja - 9. svibnja 2025.
Domaćica je također rukovodilac ili poslovođa “Dođu li nenadano prijatelji iz nekog drugog mjesta u posjet u podne ili pred večer, zadržat će ih domaćica na objedu ili večeri. Može se dogoditi da ti nenajavljeni gosti nisu baš dobrodošli, jer domaćica ima za obaviti neki posao, ali ona to ne smije pokazati, već mora ljubazno primiti goste upravo tako kao da ih je sama pozvala. Prijatelji ne smiju nikada osjećati da su u nezgodno vrijeme došli, jer za njih mora domaćica uvijek imati vremena i biti pripravna da ih od srca bilo čime posluži. Domaćica će pokazati veliku sposobnost ako se zna snaći kad je iznenade ovakvi gosti i onda kad nije u zgodnoj prilici da može lako poslužiti goste ili kad poslije nekog uzrujanja mora biti ljubazna i nasmiješena pred gostima kao da nije baš ništa neugodno doživjela.” Poznata hrvatska autorica Mira Vučetić (Ogulin, 1892. – Zagreb, 1976.) napisala je mnoge hrvatske priručnike i kuharice koji su korišteni generacijama. Glavni zadatak njezinih knjiga bio je uputiti domaćice u što bolji i praktičniji način rada u vlastitom domu. Upravo su knjige Mire Vučetić mnogim domaćicama uvelike olakšale svakodnevni život te ih upoznale s brojnim „nepisanim pravilima“ kojih bi svaka žena trebala biti svjesna. Autorica je osim toga svojim publikacijama domaćicama olakšavala kako da same prepoznaju potrebu i važnost planskog rada u domaćinstvu. U stanu svoje bake pronašla sam knjige Suvremena prehrana i kuhanje (1964.) i Velika knjiga kuharstva (reprint 2013.), a koje potpisuje Mira Vučetić. Proučavala sam njihov sadržaj i upute o tome, koje su to obaveze i očekivanja od domaćica te kako je definirana uloga domaćice koja se tradicionalno pripisuje isključivo ženama. Fotografiranjem sebe u ulozi domaćice oponašam radnje i situacije koje su opisane u knjigama kao svakodnevne ženske obaveze, odnosno obaveze jedne domaćice. Fotografijama nastojim stvoriti određeni spoj između suvremenosti, identiteta i rodnih uloga. Ovim radom, prožetim humorom, želim navesti promatrača na promišljanje o tome koliko su zaduženja i očekivanja za jednu domaćicu bila nerealna i ekstremna te koliko su se rodne uloge i društvene norme promijenile tijekom vremena, a što je i danas prisutno. Kroz ovaj projekt sagledavam promjene koje su se dogodile tijekom proteklih nekoliko generacija te istražujem razne aspekte koji su potencijalno i danas prisutni. (Lana Đurđek) Lana Đurđek (Zagreb, 1999.) vizualna je umjetnica iz Zagreba. Školovala se na fotografskom odjelu u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna te na preddiplomskom studiju novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno završava diplomski studij fotografije na HDK Valand u Gothenburgu. Njezina praksa temelji se na kombinaciji fotografije, kolaža i teksta. Sudjelovala je na raznim skupnim i školskim izložbama u Zagrebu i Gothenburgu. Lana je aktivna članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 2021. Godine 2021. sudjelovala je u jednomjesečnom rezidencijalnom programu (De)konstrukcija slike u Hafenkombinatu u Leipzigu. Izvan svoje umjetničke prakse, aktivno je sudjelovala u radu Galerije Siva i AKC Medika u Zagrebu, organizirajući izložbe, glazbene programe i likovne radionice od 2017. Trenutno živi i radi u Göteborgu u Švedskoj. Izložba je realizirana uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija, Grada Splita i Grada Zagreba. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Jovan Josifovski: The Alibi Of The Lonely Sandwiches
28. svibnja - 4. lipnja 2025.
Jovan Josifovski jedan je od ovogodišnjih finalista Denes nagrade, koja se od 2002. godine dodjeljuje najboljim mladim makedonskim umjetnicima, a od 2024. jedan od finalista_ica ove nagrade dobija priliku za jednomjesečnu rezidenciju i realizaciju izložbe u Prostoru. U radu 'The Alibi of the Lonely Sandwiches', Josifovski se suočava s apsurdnim ritualima političkog spektakla u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, gdje nešto tako obično poput sendviča postaje znak odanosti, mito zamotano u celofan. Oslanjajući se na populističke taktike iz sredine 2010-ih u Makedoniji, oživljene u današnjoj Srbiji, izložba pretvara sendvič u satirični spomenik političkoj manipulaciji. Ovi radovi služe kao kritika načina na koji moć zavodi javnost mrvicama utjehe dok istovremeno prikriva dublje pukotine u društvu. Kroz ironiju, ponavljanje i apsurd, Josifovski razotkriva šuplju teatralnost kontrole, propitujući što zapravo konzumiramo i što smo spremni dati u zamjenu. Jovan Josifovski makedonski je queer umjetnik koji živi i radi u Skopju. Njegova umjetnička praksa i istraživanje bave se ranjivostima queer života u postjugoslavenskom kontekstu, s posebnim naglaskom na nasilje i složenosti unutar obitelji queer djece, ispitujući delikatan i često napet odnos roditelj-dijete. Njegov rad kritički se bavi lokalnom politikom, istražujući sukob između crkve, države i anti-gender pokreta te njihov utjecaj na društvenu dinamiku i život zajednice. Josifovski u svom radu uključuje različite medije, uključujući instalaciju, skulpturu, tekstil, crtež, kolaž, performans, film i tekst. Studirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skopju. Uz sudjelovanje na grupnim izložbama i kolaborativnim performansima, od kojih je najznačajniji onaj s Julie Tolentino na Skopje Pride Weekend Festivalu, imao je četiri samostalne izložbe, objavio dvije umjetničke knjige i snimio jedan kratki film. Program je podržan od strane Ministarstva kulture i medija, Zaklade Kultura nova i Grada Splita.
Milena Vukoslavović: Nigdine - kreč treperi
17. - 27. lipnja 2025.
U centru slikarstva Milene Vukoslavović začudnost je svakodnevnim prostorima - onim potpuno neimaginarnim, životnim, neposrednim. I iako temeljene na fotografskim observacijama, pogrešno bi bilo nazvati slike Milene Vukoslavović pukim opažajima, jer radi se o minucioznom prikazu svakog pojedinog prizora na koji nailazi. Ipak, ne može se govoriti o potpunom fotorealizmu - slikarica, po vlastitim riječima, nastoji da prostor slike ostane dovoljno otvoren i živ, a ne fotografski začepljen i zamrznut. S tehničke strane, to se odnosi na postepeno građenje svjetlosti, definiranje prostornih odnosa, postupnu materijalizaciju, bez zalaženja u suvišno opisivanje. Ne radi se samo o pasivnom odnosu umjetnika i motiva, već umjetnica i scena ostvaruju interakciju koja rezultira potpuno osobnim slikarskim pristupom temeljenim na pukoj fascinaciji, bez uplitanja kritičke ili angažirane misli. U najvećem broju slučaja, radi se o posve nevažnim, usputnim lokacijama - mjestima bez identiteta ili određenog značaja, svojevrsnim ne-mjestima. U svojoj teoriji supermodernosti Marc Auge uvodi pojam ne-mjesta kao referentne odrednice tumačenja suvremenog načina bivanja. I naši životi uvelike su oblikovani tim prostorima u kojima svakodnevno provodimo vrijeme. To su često prostori bez značenja, prostori s kojima nemamo stvarne veze. Za njega se ne-mjesto smatra antropološkim prostorom, nazivajući ih "prostorima u kojima ni identitet, ni odnosi, ni povijest zapravo nemaju smisla; prostorima u kojima se samoća doživljava kao preopterećenje ili pražnjenje individualnosti, u kojima samo kretanje prolaznih slika omogućuje promatraču da pretpostavi postojanje prošlosti i nasluti mogućnost budućnosti." (Augé, Marc, Non-places:Introduction to an Anthropology of Supermodernity, London, Verso, 2008.,) Upravo zbog nedefiniranosti, tjeskoba je tamo često prisutna, kao jedan od načina na koji se gradi naš odnos s tim prostorima. Kao protutežu tome, Milena donosi jednu novu atmosferu, koja umjesto tjeskobe ili patetike, evocira spokoj i melankoliju. Često su pritom vidljivi doticaji privatnog i javnog - suptilno naglašeni odjeci zadiranja privatnog u javni prostor, pritom stvarajući različite dinamike ovog odnosa. Odsustvo ljudske figure u slikama Milene Vukoslavović ne briše ljudsku komponentu sadržanu u njima. Zapravo, upravo to odsustvo potvrđuje njeno postojanje - motivi su to u kojima se ocrtavaju ljudski tragovi. I, iako lišeni naracije - prizori naslućuju njene fragmente. Jednako lako funkcioniraju kao polazišna (ili, radije, završna) točka potencijalne filmske scene. Milena tako ostavlja otvorenom mogućnost razvoja priče onome tko se u to želi upustiti, međutim podsjeća na to da je ključan trenutak promatranja: sada i ovdje. ___ Milena Vukoslavović (1990., Bar) živi i radi u Podgorici. Studij grafike na Fakultetu likovnih umjetnosti Cetinje završava 2013. gdine. Bavi se crtežom, slikarstvom, zidnim slikarstvom i ilustracijom. Izlagala je na više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Svoje slikarske radove izlagala je samostalno u prostoru CKZ „Ribnica“ u Podgorici, na izložbi „Field Notes“ (zajedno sa Srđom Dragovićem) 2021. godine, i na izložbi „Još slika iz današnje šetnje“ u Modernoj galeriji - Muzeji i galerije Podgorice, (također sa Srđom Dragovićem) 2022. godine. Ista izložba je prikazana u Beogradu, u Domu kulture Studentski grad 2023. godine. Kolektivno je izlagala u okviru više grupnih izložbi i salona.Kao vizualna umjetnica bila je angažirana u okviru međunarodnog projekta „Oni žive ‒ studentski životi otkriveni kroz kontekstualne umetničke prakse“ (2022.), kojim rukovodi Dom kulture „Studentski grad“ iz Beograda, a koji organizira Institut za suvremenu umjetnost. Rezidencijalno je boravila u u ateljeu Salzamt, u Linzu 2023. godine. Izložba je realizirana uz financijski podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Ministarstva kuture medija Crne Gore i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Milica Denković: Dysmenorrhea Diaries
5. srpnja - 1. kolovoza 2025.
Bol uvijek ima specifičan jezik, bilo da se radi o plaču, jecaju ili napetim crtama lica - bol je i sama jezik. (1) Zanimajući se za fenomenologiju menstrualne boli, Milica Denković, vođena vlastitim iskustvom suživota s kroničnom boli, razvija projekt “Dysmenorrhea Diaries”. Pritom preispituje poimanje boli kao osobno, nemjerljivo i nedjeljivo iskustvo, ali i bol kao žensko nasljeđe. Izložba se sastoji od tri međusobno povezana dijela, a prvi od njih predstavlja niz instalacija sastavljenih od raznoraznih, često nagomilanih predmeta, zajedno sačinjavajući prostor spavaće sobe. Prostorom dominira crvena boja - boja boli, ali i snage. Namjerni je to odabir pripadnice generacije koja je odrastala uz reklame za higijenske uloške s plavom tekućinom. Odakle taj strah od crvene boje? I dok su vidljivi neki minimalni pomaci u tom pogledu, menstruacija je, generalno, još uvijek bauk, a bol vezana uz nju prečesto negirana, ignorirana ili zanemarena. Menstrualna bol ovdje služi i kao metafora bolesti koje pogađaju žene, načina na koji se one dijagnosticiraju i tretiraju. Osim što su medicinska istraživanja u najvećem slučaju bazirana na muškarcima, i sam zdravstveni sustav još uvijek ne uspijeva u potpunosti pronaći odgovore za žensku bol i načine njenog liječenja. Posebno je to slučaj s kroničnom boli. Ženama se češće nude blagi sedativi i antidepresivi nego analgetici protiv bolova. Žene se rjeđe upućuju na daljnje dijagnostičke pretrage nego muškarci, a bol kod žena puno se češće smatra emocionalnom ili psihološkom, nego tjelesnom ili biološkom. Žene pretežno pate od kroničnih bolesti koje započinju s osjetom boli. Ali prije nego što se naša bol shvati ozbiljno kao simptom moguće bolesti, prvo je mora potvrditi - i u nju povjerovati - medicinski stručnjak. Ova sveprisutna aura nepovjerenja oko ženskih iskaza o vlastitoj boli integrirana je u medicinske stavove tijekom stoljeća. Prevladavajući društveni stereotipi o načinu na koji žene doživljavaju, izražavaju i podnose bol nisu moderni fenomeni - oni su ukorijenjeni kroz čitavu povijest medicine. A naše suvremeno biomedicinsko znanje obojeno je ostacima starih priča, zabluda, pretpostavki i mitova. (2) Vlastito iskustvo dismenoreje i kroničnog kolitisa Milica Denković pretače u poeziju kao način suočavanja s boli, odnosno njeno kanaliziranje. Instalacije stoga nastaju mišlju kako opredmetiti poeziju. U “sobi” se tako nalaze četiri pjesme, od kojih se svaka vezuje uz određen(e) predmet(e). Tako pjesma Menarche govori o prvoj menstruaciji i otkrivanju boli. Budući da je menstruaciju dobila s 11 godina (u vrijeme kada i počinje pisati poeziju), tu pjesmu predstavlja instalacijom koja prikazuje dječji rođendan kao simbol prijelaza iz djetinjstva u zrelost. Crvena haljina kao centralni predmet utjelovljuje istoimenu pjesmu koja bol objektivizira kroz crvenu haljinu skrojenu za jedanaestogodišnju djevojčicu te osjećaju neugode koji ta haljina danas za autoricu kao odraslu ženu predstavlja. Također simbolizira pojam maskiranja boli u javnosti, a povlači pitanja i o modi i udobnosti odjeće za žene ili osobe koje doživljavaju jaku bol. Kratka pjesma Avalanche (Lavina) opisuje iskustvo jake menstrualne boli koja može trajati i po nekoliko sati. Ova bol predstavljena je kao planina u obliku jastuka, zajedno s plahtama, dekama, uređajima za ublažavanje boli i zidnim satom. Tu su i bilježnica i olovka, simboli autoričine upotrebe pisanja poezije kao tehnike upravljanja boli. Naposljetku, kratka pjesma Recipe skrivena u noćnom ormariću govori o poeziji kao lijeku protiv bolova te o vremenu potrebnom za njezino pisanje, a što je zapravo vrijeme provedeno u boli. Predstavljena je noćnim ormarićem, lijekovima protiv bolova, čajem, uobičajenim svakodnevnim proizvodima koje umjetnica koristi za ublažavanje mučnine i osjećaja boli. Svaka od ovih instalacija poziva na mikro interakcije, navođenim porukama koje upućuju na vrstu djelovanja koje je potrebno, nalik uputama Alisi u zemlji čudesa, kako bi se snašla u čudnom svijetu u koji je ušla, dodajući razigranost ovoj scenografiji u cjelini. Sve one zajedno predstavljaju sobu kao prostor u kojemu se bol doživljava, gdje ju dopuštamo osjetiti, ili je pak skrivamo unutar četiri zida. Protutežu instalaciji predstavlja serija fotografija na temu PMS-a i žudnje za hranom. Fotografije, namjerno visoko estetizirane, predstavljaju različite koktele u koje umjetnica pretače bol, ali i žudnju za određenim pićima i hranom, odnosno ugodom, kao protuteži boli. Elaine Scarry, u svojoj znanstvenoj monografiji „Tijelo boli“, tvrdi da je iskustvo boli nedjeljivo jer se radi o privatnom, subjektivnom događaju koji se ne samo opire jeziku, već ga i aktivno uništava. (3) Ipak, Milica Denković ne samo da progovara o boli uspješno iznalazeći različite umjetničke forme, već i ohrabruje druge da podijele vlastita iskustva. Stoga je posljednji dio izložbe participativnog karaktera, gdje umjetnica poziva posjetiteljice da sažmu svoje iskustvo ili znanje o menstruaciji ili jakoj boli i da ga napišu na zavjesu za tuširanje nevidljivim UV markerima. Tekst postaje vidljiv tek kada se uključi UV lampa. Ovaj rad, naziva “Ispod površine” utjelovljuje tišinu i ono neizgovoreno u javnom diskursu o menstruaciji i menstrualnoj boli. - Jasmina Šarić (1) Roselyn Rey, The History of Pain. Paris: Palais de la Decouverte, 1993. (2) Prilagođeno iz knjige Unwell Women, autorice Elinor Cleghorn, 2021., a prema članku Gender Medicine History (3) Scarry E., The Body in Pain: The Making and Unmaking of the World. Oxford: Oxford University Press, 1987. Milica Denković završila je Master studije Novih likovnih medija na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Od 2018. do 2022. godine surađuje sa švedskom kulturnom organizacijom Kultivera kao samostalna umjetnica na internacionalnom umjetničkom projektu Letters, eksperimentalnim umjetničkim radionicama i izložbama. Aktivna je i kao pjesnikinja. Njen poetski video rad Astronaut/2x2m prikazan je 2021./2022. na više od 25 festivala video I kratkog filma diljem svijeta. Njena poezija se nalazi na LP-u Poezija je mrtva internacionalnog punk’n’poetry benda Unbearable error. Članica je neformalnog riječkog poetskog kolektiva Poetkult te Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika. Izložba je organizirana uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Splita. Rad Platforme "Culture Hub Croatia" financijski podupiru Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Clara Diab & Mads Christoffersen: Riding the Blue Wave
An exhibition on flow and undertow
8. - 18. kolovoza 2025.
“Nema ničeg nesigurnijeg niti nepravilnijeg od stavljanja svih jaja u jednu košaru. Turizam ne može sam izdržavati kneževinu zbog niza očitih razloga, a prvi je svakako taj što je ta djelatnost vrlo promjenjiva, pa prema tome i vrlo lomljiva stvar”, rekao je princ Rainer III. od Monaka još 40-ih godina prošloga stoljeća. [1] Danas, 80 godina nakon, živimo u državi koja je uistinu stavila ‘sva jaja u jednu košaru’, i svakom turističkom sezonom u prolazu, gledamo isto: inflacije cijena, prometni kolaps te ‘bijeg’ lokalnog stanovništva. Kao građani države gdje turizam čini 25% BDP-a, jedan od najviših udjela u Europi, suučesnici smo davanja svega turizmu, pa i onog najdragocijenijeg kao što je vlastiti dom - poznato je da mnogi ljeti napuštaju svoje domove, sve u vječitoj ambiciji i potrebi da sezonski zarade na njima. Napuštanje domova, dovodi i do napuštanja samog grada, tako se ponekad lokalno mjesto okupljanja transformira u turističko središte noćnog života. Potreba za zaradom od turizma nije začudna, s obzirom da život za domaćeg ‘čovika’ tijekom godine, a osobito u sezoni je krajnje izazovan. Ono osnovno i nužno, kao što su namirnice ili stan, postaju svakim danom sve nedostižnijima. No, upravo ono što to čini nedostižnim, isto je ono u čemu običan čovjek traži spas - [masovni] turizam. Ova goruća problematika nije promaknula ni umjetničkom dvojcu Clari Diab i Madsu Christoffersenu. Oni su tijekom svog boravka na rezidenciji u Prostoru proveli istraživanje, ponajviše bazirano na razgovoru s lokalcima, različitih profila i godišta, želeći čuti i osjetiti realnost sezonske svakodnevice. Tijekom istraživačkog procesa splitske i hrvatske stvarnosti, uočili su sličnosti s knjigom 24/7: Kasni kapitalizam i kraj sna Jonathana Crarya, koja je tako postala gradivni temelj čitavog projekta. Naime, Crary se poziva na stvarni plan iz kasnih 1990-ih kada je osnovana rusko-europska svemirska kompanija s ciljem lansiranja satelita opremljenih ultra-tankim zrcalima sposobnima reflektirati sunčevu svjetlost natrag na Zemlju. Cilj je bio omogućiti 24-satnu industriju i eksploataciju resursa u dijelovima Sibira i zap. Rusije. Kasnije je kompanija predložila korištenje takvih zrcala za osvjetljavanje urbanih područja pod sloganom “daylight all night“. Prezentirano radom Seven Wonders, umjetnički duo instalira iste apsurdne zrcalne strukture na zgradi Kineskog zida što bi je transformiralo u prvo 24/7 ljetovalište u Splitu. Tako bi oni posjetitelji koji stižu jeftinim kasnonoćnim letovima mogli odmah uskočiti u kupaće kostime i započeti proces dobivanja priželjkivanog preplanulog tena. Riječ je o distopiji u kojoj umjetnici promišljaju kako bi turizam mogao izgledati u bliskoj budućnosti, u kojoj broj turista raste do te mjere da “turistiraju” i noću. Serija fotografija pod nazivom Night Shift istražuje upravo takav scenarij, gdje se dvoje turista sunčaju, odmaraju uz piknik, čitaju jutarnje novine - noću, sve pod stalnim snopom svjetlosti koja ih prati. Takva kaotična budućnost - reflektirana na kolažu Storm in Spinut - potpuno je suprotna onoj prošlosti kroz koju je dvojac provela jedna susjeda, gđa J. - prošlost kada su stranci boravili tjednima u kućama hrvatskih obitelji, gradeći prijateljstva i živeći svakodnevicu među lokalcima. Danas posjetitelji bukiraju anonimne smještaje, na kojima, jednako kao i ovdje u galerijskom prostoru, često stoje sefovi za ključeve, za čiju upotrebu čak nije potrebno ni upoznavanje iznajmljivača. Takvi sefovi, izrezbareni od odbačenog drva obližnje secesijske vile Jaman, utjelovljene su u radu Ghost Town. Čin odbacivanja i napuštanja drva nekada veličanstvene vile povlači za sobom paralelu - hoće li jednako tako biti napušteni i stanovi Kineskog zida, ponovo u svrhu apartmanizacije? Sadašnjost - budućnost u kojoj turisti poput velikih plavih valova preplavljuju grad, sa sobom donose baš poput vala, nestabilnosti i promjene. Uz godišnja gatanja “kakva će biti sezona”, odnosno s koliko valova ćemo se susresti, jedino što nam preostaje odabrati je hoćemo li mirno ploviti valovima, ili će nas pak opetovano zapljuskivati, i u konačnici prevrnuti. - Željka Ivančić ___ [1] Jadrešić, Vlatko.Ekonomska proturječja i negativne pojave današnjeg turizma . Papers on Philosophy, Psychology, Sociology and Pedagogy 39.16 (2000). Str. 264. Clara Diab (Malmö, 1998.) školovala se na Akademiji likovnih umjetnosti u Umei te na Kraljevskoj danskoj akademiji likovnih umjetnosti. Kao umjetnica i pjesnikinja, bavi se temama moći, klime i kulture kroz skulpturu, instalaciju i performans. Često polazi od povijesti nekog mjesta i suvremenih sukoba, a prostorna i ekonomska ograničenja koristi u svoju korist. S vremenom je njezin stil postao jednostavniji, ali i dalje zadržava visoku razinu detalja. Osim što stvara i sudjeluje u raznim izložbama, radi na radiju i piše zbirke poezije, Clara izrađuje i rekvizite za televiziju. Mads Christoffersen (Odense, Danska, 1998.) obrazovao se na Arhitektonskoj školi u Umei te na Bartlettu, UCL-u u Londonu. Njegovi radovi bave se postojećim izgrađenim okruženjem, intelektualnom poviješću i budućim distopijama. Osim arhitektonskog rada, Mads je aktivan u Zelenom omladinskom pokretu (DGUB), gdje zagovara potpunu zabranu gradnje. Od 2023. godine Diab i Christoffersen blisko surađuju. Njihov duo usmjeren je na zaštitu suvremene kulturne baštine promicanjem lokalnog angažmana.
Mihael Frančić i Manuela Pauk: Spremnici energije
2. - 26. rujna 2025.
Izložba Spremnici energije predstavlja i povezuje radove Mihaela Frančića Carstvo i Hekatina ležišta Manuele Pauk u novu cjelinu koja priča o pokretalačkoj i rušilačkoj energiji prirode - ali i onoj od strane društva; njezinim izvorima, (ne)iscrpnosti, ciklusima i transformacijama koje pritom nastaju. Frančićev rad, nastao od organskog materijala - kave - referira se na promjene u urbanom tkivu nastale pod utjecajem megalomanskih pobuda, a nastavlja se na njegovu praksu propitivanja kapitalizma i njegovog utjecaja na naše živote. Riječ je o instalaciji koja je nastajala gotovo dvije godine (2022.-2024.), između ostalog i u Prostoru, a prvi put je predstavljena 2024. u splitskoj galeriji Kvart. Rad je nakon toga ponovo izlagan, a njegove deinstalacije i ponovna postavljanja ostavila su traga na krhkom materijalu. Stoga je ova izložba dijelom i priča o životu umjetničkog rada - njegovoj cirkularnosti, raspadu i novom životu, potencijalu daljnje dekonstrukcije za vrijeme trajanja izložbe, kao i njegovoj rekontekstualizaciji u odnosu na druge radove s kojima dolazi u komunikaciju. Eksperimentirajući s kavom kao gradivnim materijalom, ali i njezinim značenjem za čovjeka u vidu izvora energije i uloge goriva produktivnosti posebice u kontekstu današnjeg kapitalističkog sustava, Frančić svoje Carstvo (koje se, simbolično, uspinje i pada) gradi u visinu, stvarajući gotovo apokaliptične vizure nekakvog izoliranog urbanističkog područja i kreirajući ambijent svojevrsnog aftermatha. Instalaciji nadiru elementi rada Manuele Pauk “Hekatina ležišta” koji su producirani za ovu izložbu, a inspirirani su energetskim silama koje pokreću svijet. Referirajući se na Hekatu, grčku božicu podzemlja, ovi radovi progovaraju o energiji koja pokreće svijet, od geoloških dubina do površine; o prijelazima i transformacijama, sukobima i smirenjima, o životu i smrti koje se stalno prepliću. Prema antičkoj mitologiji, Zeus je Hekati podario vlast na zemlji, moru i podzemlju, a poznato je da je crpila snagu iz sebe same, ne zaviseći ni od koga i nikome se ne podređivajući, pa ni Zeusu. Često je se vezuje uz simboliku raskrižja, kao označiteljicu životnih i energetskih prijelaza. Oponirajući natruhama inicijalne organizacije, unifrmiranosti i poretka Frančićevih skulptura, Manuelini radovi odišu zaigranošću i neobuzdanom energijom te tako suprotstavljaju mitološko i božansko onom stvorenom od strane čovjeka te njegovoj prividnoj kontroli. Istovremeno čvrsti i krhki, postavljeni su na način da posjetitelj među njima cirkulira s oprezom, prateći putanje u galerijskom prostoru koje mu same zadaju. Tako postavljeni unutar izložbe, radovi umjetnice i umjetnika međusobno komunicraju, nadopunjuju se i stvaraju jednu novu priču, ne dajući odgovor na pitanje što se dogodilo ili što se tek treba dogoditi, ali otvarajući se brojnim mogućim scenarijima. Mihael Frančić (1998., Split) završio je školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer slikarski dizajner. Diplomirao je kao magistar diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2023. godine, u klasi redovnih profesora u trajnom zvanju Viktora Popovića i Neli Ružić. Realizirao je nekoliko samostalnih izložbi - Premijere 77 u Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata u Splitu 2020. godine, te ''De- Generation'' u Galeriji Škola u Splitu 2022. godine, ''Obezglavljenost'' u Klubu Zona u Splitu 2022. godine, četiri izložbe pod nazivom ''Ennui'' u galerijama Galum, Kortil, Šira i Waldinger u 2022. i 2023. godini i ''Carstvo'' u galeriji KVART u Splitu, 2024. godine. Sudjelovao je na grupnim studentskim izložbama Novi Horizonti u Galeriji Ružić, Slavonski Brod, 2020. godine, na 4. Međunarodnom studentskom biennalu Greatest hits, MKC Split, u grupnoj izložbi Rad, tekst, kontekst (jer greška je dio svijesti) u Palači Milesi, Split i u Galeriji SC, Zagreb, u studentskoj izložbi ''Southwest-Northeast'' u galeriji Kuva / Tila na Umjetničkoj akademiji u Helsinkiju, Finskoj i na skupnoj izložbi ''SA-STA-VI, NA-STA-VI, RA-STA-VI'' u Galeriji umjetnina Split. Manuela Pauk (Zagreb, 1994.; odrasla u Šibeniku) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2018.) u klasi prof. Peruška Bogdanića. U radu istražuje odnos civilizacije i prirode kroz prostorne instalacije i skulpture. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Među značajnijima: Y–Z gradilište nove generacije (NMMU, Zagreb, 2025.), Glowing Globe: Anthropocene Art (Galerija Kortil, Rijeka, 2025.), O pričama i s(tvarima) – Zlatna lubenica (Metamedij / MSUI, Pula, 2024.), Situacija – Salon mladih (HDLU / Arheološki muzej, Zagreb), Trijenale kiparstva (HIS, Zagreb), Bijenale keramike (Aveiro, Portugal), 90 Days Lockdown(Luxelakes Gallery, Chengdu, Kina), 40. Splitski salon (2018.). Finalistica nagrade Zlatna lubenica (2022., 2024.) i 40. Splitskog salona. Radovi u zbirkama Grada Aveira (Portugal) i Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (Zagreb). **U sklopu izložbe, predstavljen je i Manuelin rad Spomenik uz put, inicijalno prilikom otvorenja ispred ulaza u Prostor, a potom u njegovom neizlagačkom dijelu. Kustosica: Jasmina Šarić / Asistentica: Željka Ivančić / Tehnički postav: Marin Renić / fotografije postava: Glorija Lizde Izložba je organizirana uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Splita. Rad Platforme "Culture Hub Croatia" financijski podupiru Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Camilo Londoño Hernández: On This Body
qIZLOŽBE @ PROSTOR
20. - 31. listopada 2025.
Kako bi prizvao iskustva cruising barovima i gej sauna u Medellinu u Kolumbiji, Camilo Londoño Hernández odlučio je skenirati samog sebe. Koristeći dvostruko značenje tamne komore, prepliće fotografiju i književnost kako bi prikazao svoju seksualnost, seksualnost kvir osobe koja živi s HIV-om. Dodiruje svoju kožu svjetlošću i riječima kako bi uhvatio tragove užitka, ljubavi, želje i usamljenosti. Bez uvezivanja, stranice ove knjige u prostoru galerije PROSTOR tijelo predstavljaju svima u vježbi poetske montaže. Kao rezultat toga, umjetničko djelo postaje fragmentirana foto-pjesma, tamna komora i instalacija knjige. Tako postavljen, rad postaje intiman i vizualni tekst gdje kvir pogled prelazi na publiku i izbjegava red ili kronologiju. Ovdje Camilo istražuje strah od dodira i transformira ga u želju za dodirom. CAMILO LONDOÑO HERNÁNDEZ kvir je umjetnik iz Kolumbije s prebivalištem u Njemačkoj. Kao stalna igra pokretnih riječi i slika, njegov rad se rad poigrava s granicama književnosti kako bi otvorio pukotine ljubavi, seksualnosti, užitaka i moći. Na sjecištima pisanja s filmom, fotografijom i performansom, autor prikazujem osobne priče smještene u procjepima patrijarhalnih diskursa. Posljednjih nekoliko godina život s HIV-om usmjerio je autorovu umjetničku praksu na razmišljanje o napetostima tijela, jezika i prostora. Koristeći se metodologijama medijske reprodukcije i preslagivanja, autor stvara tekstualne i viralne publikacije kao što su umjetničke knjige, performativna čitanja, filmovi, kratke priče, vizualni eseji i pjesme. Njegova proširena literatura zaokupirana je virusima kao metaforama, gradovima kao organizmima, ulicama kao pričama, poetici svakodnevnog života te gestama intimnosti i tuge. Camilo Londoño Hernández diplomirao je likovnu umjetnost na smjeru Javna umjetnost i nove umjetničke strategijame na Bauhaus Universität- Weimar (Njemačka, 2023.). qIZLOŽBE programska su linija kolektiva queerANarchive koja se realizira uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad kolektiva financijski podržava Zaklada Kultura nova. Ova izložba rezultat je suradnje kolektiva queerANarchive s Culture Hub Croatia - PROSTOR.
SHAPED SHAPES
19. prosinca 2025. - 23. siječnja 2026.
Izlažu: Jovana Banović, Bruno Butorac, Petra Divković, Ian Farkaš, Tea Ivković, Anđela Kopanja, Apolonija Lučić, Ivan Marković, Andrea Resner Novo izdanje izložbe Shaped Shapes po prvi put se put otvara u Splitu: Shaped Shapes rezultat je inicijative koja se prvi puta u obliku pop-up izložbe održala 2022. u galeriji Siva u Zagrebu, kad su svoje umjetničke radove predstavili Nikica Jurković, Mario Miličić, Damir Sobota i Josipa Tadić. Iako inicijalno nije zamišljena kao tematska grupna izložba, autorima koji su se samoinicijativno okupili s ciljem predstavljanja novih radova zajedničko je bilo da se bave transformacijom oblika u svojem stvaralaštvu, odakle potječe i naziv izložbe. Nakon prve izložbe koncept se nastavlja razvijati i širiti, te su u posljednje tri godine putem otvorenog poziva na izložbama u galeriji Siva sudjelovali brojni umjetnici_e, a putem otvorenog poziva objavljenog u kolovozu ove godine, za izložbu u Splitu odabrani su autori: Jovana Banović, Bruno Butorac, Petra Divković, Ivan Farkaš, Tea Ivković, Anđela Kopanja, Apolonija Lučić, Ivan Marković, Andrea Resner čiji su novonastali radovi producirani u suradnji sa Smak Pressom. Izložba je prodajnog karaktera. Organizatori izložbe su Tena Bakšaj, Mario Miličić i Josipa Tadić u suradnji s Platformom “Culture Hub Croatia”. Produkcija izložbe: Platforma “Culture Hub Croatia” i Smak Press. Izložba je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” podržavaju Zaklada Kultura nova i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
