Neovisan. Fokusiran na zajednicu. Uvijek u nastajanju.
Kreativni hub kojim upravlja CHC.
IZLOŽBE
2024.
OFF THE GRID: Kreativni putevi odustanka
Umjetnik i voditelj radionice: Kruno Jošt
12. ožujka - 2. travnja 2024.
Polaznici radionice: Marina Baletić, Toni Bušić, Vida Grujin, Martina Freyja Kartelo, Nika Kostović, Bianka Marković, Luka Matijaš, Olena Pidleteychuk, Marcela Sunara, Aleksandar Tiške, Stanislav Trofimchuk, Klara Višnjić, Daja Vušković, Josip Žuvela Izložba ispred vas rezultat je intenzivne petodnevne radionice koju je u Prostoru proveo Kruno Jošt, umjetnik koji u svojoj praksi kreativno spaja pojmove permakulture i samoodrživosti s umjetnošću “odustajanja” od stremljenja današnje civilizacije, ne upuštajući se u pretjerano romantiziranje. Proces u Prostoru započeo je predavanjem u petak, 8. ožujka, u kojem je umjetnik predstavio značajke "off the grid" životnog stila i filozofije koja se krije iz njega, uz kratki pregled dizajnerskih smjernica permakulture, kao i uvid u osobne umjetničke prakse i umjetnikovo transdisiciplinarno korištenje kreativnih metoda kako bi na više polja bio "van mreže". Praktični dio radionice okupio je ukupno četrnaest polaznika i polaznica koji su zajednički radili na izgradnji modela samoodržive kuće, počevši od ideacije i skiciranja pa sve do realizacije u obliku makete. Praktični dio radionice započeo je u subotu, 9. ožujka s radom u grupama koje su kreirale permakulturne zone imaginarnih ili već postojećih zemljišta, obraćajući posebnu pažnju na povoljne i nepovoljne prilike samog terena poput, primjerice, dominirajućih vjetrova koji mogu naškoditi rastu biljaka, osunčanosti terena, kao i nagiba terena zbog mogućeg izbjegavanja nakupljanja oborinskih voda ili sakupljanja kišnice. Osim toga, na radionici su formirane grupe koje su istraživale razne tehnologije koje se mogu primijeniti na “off the grid” permakulturnom imanju, poput solarnih panela i vjetroturbina, istraživanja kvalitete tla, mikroklime, autohtonog blaga i slično. Nakon provedenog istraživanja, polaznici_e su radili na zajedničkom, participativnom kolažu, kao i na maketi kućice (tiny house) na kotačima koja se uz sve radne materijale, nalazi izložena pred vama. O UMJETNIKU: Kroz duboke, lokalno usidrene i transdisciplinarne metode istraživanja, Kruno Jošt promišlja ekološku kontekstualnost s fascinacijom za ulazak u proširene prostorne sekvence i neočekivane vremenske raspone. Slobodno migrirajući s jedne ljestvice na drugu, spaja subjektivne perspektive u nova kolektivna kretanja i zaplete. Na taj način razvio je jedinstvenu umjetničku praksu koja se bavi permakulturom, životom izvan mreže, održivošću i interakcijom između ljudi i neljudi u polju suvremene umjetnosti. Svojim opsežnim projektima poput "Centar za kreativna rješenja" (C4CS), "Ecocentric" i "SoundGarden" dosljedno pokazuje duboko razumijevanje i dobro promišljenu poziciju u suvremenoj raspravi o umjetnosti, okolišu i tehnologiji. Joštovi radovi izlagani su u zemlji i inozemstvu, poput "Sound Fertilizer" u BBD, Berlin, "Ecocentric" u RMZ Ecoworld, Bangalore Indija, "PTP" u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, Hrvatska, "Playing to Microbes" u Švedskoj regiji Halland. Više na: https://gentlejunk.net/ Izložba i radionica dio su programa “Devijacije” koji Platforma “Culture Hub Croatia” provodi u 2024. u sklopu kreativnog huba Prostor. Program je sufinanciran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Srđan Veljović: Osamdesete
5. - 29. travnja 2024.
Ciklus fotografija pod nazivom Osamdesete posvećen je problemu identiteta i načinima kako se on iskazuje tokom vremena u različitim političkim formacijama. Serija fotografija nastala je između 1983. i 1985. godine u novobeogradskom Bloku 45, takozvanom “Naselju Sunca” koje je realizirano kao utopistički, biopolitički projekt izveden u vrijeme zalaska jugoslavenskog socijalizma. Taj se projekt danas može smatrati utopijskim, a definirala ga je scena mlade generacije koju prate ove fotografije. U to vrijeme stvoreni su uvjeti odrastanja generacije koja se iz današnje perspektive čini visoko privilegiranom. Na jednoj razini, ove fotografije možemo promatrati i kao dokument odrastanja jedne od posljednjih bezbrižnih generacija SFRJ, posebno u svjetlu nastupajućih devedesetih. Razgovor s umjetnikom (isječak) Razgovarale: Tena Starčević i Sandra Križić Roban Tena Starčević: Fotografijom se bavite još od osnovne škole, a zahvaljujući ocu ste se vrlo rano susreli s tehničkim i tehnološkim aspektima fotografskog medija. Za početak, zanima me možete li opisati svoje prve susrete s fotografijom? Srđan Veljović: Odrastao sam u okruženju u kojem je fotografija bila jako prisutna. Ustvari, osamdesete godine su podrazumijevale neke tehničke i tehnološke predposlove, jer fotografija nije bila toliko handy kao danas. Moj otac je bio arhitekt, ali se dosta bavio fotografijom pa sam imao i iskustvo razvijanja fotografija u laboratoriju. U ormaru smo uvijek imali filmove i sve to mi je bilo nadohvat ruke, ali mislim da je zanimljivo što sam ja zaista u jednom momentu odlučio da se počnem baviti fotografijom. Dakle, to je bila stvar odluke. Nekako sam krenuo s praksom i vjerojatno mi se dopalo, tako da se to kotrlja i dalje. TS: U tom razdoblju nastaje i vaša prva fotografska serija Osamdesete, kojom dokumentirate izgradnju jednog od posljednjih urbanističkih i arhitektonskih projekata u Beogradu. Serija fotografija nastala je između 1983. i 1985. godine u novobeogradskom Bloku 45, takozvanom “Naselju Sunca” koje je realizirano kao utopistički, biopolitički projekt izveden u vrijeme zalaska jugoslavenskog socijalizma. Je li riječ o fotografskoj seriji koja je nastala kao rezultat jasnog koncepta ili je pak riječ o vrlo spontanom činu fotografiranja? SV: Stjecajem okolnosti te su fotografije zaista i dokument vremena tih mojih početaka. Kažem stjecajem okolnosti, jer su ti motivi bili neka moja neposredna okolina, budući da sam u tom razdoblju živio u novobeogradskom Bloku 45. Ja sam “samo” fotografirao svoje društvo i ta potreba se sasvim prirodno pojavila. Međutim, tek puno kasnije shvatio sam da sam tada svjesno odlučio da fotografijom iskoračim iz domene intimnog i da se uključim u tu neku cirkulaciju slika koja je krenula s pojavom štampe i nekih meni važnih magazina. Moram reći da me dugo uopće nije privlačila ideja izlaganja fotografija, ali je sam čin fotografiranja oduvijek bio svjesna odluka. Rad je svakako bio intuitivan, a kamerom sam bilježio i odgovarao na neke neposredne poticaje iz okoline. Mislim da mi je čak fotografija služila kao sredstvo za komunikaciju, možda toga tada nisam bio svjestan. Zaista je donekle paradoksalno da sam projekt Osamdesete formulirao tek 2017. godine. Ja na to gledam kao na neki projekt iz arhive koja je stjecajem okolnosti moja. To je tako daleko od mene sada, to je taj neki čovjek 1980-ih snimio, a sudbina slika je takva da ih danas promatramo na drugačiji način. Sandra Križić Roban: Vrlo je zanimljivo to što ste sad spomenuli – taj vremenski odmak i zapravo promatranje samoga sebe, odnosno svog vlastitog arhiva koji nekako proizlazi i iz prakse samoarhiviranja. Da bi čovjek uopće mogao sam sebe promatrati, mora se prethodno na neki način čak i arhivirati. Intrigantno mi je što ste opisali samog sebe kao konceptualnog dokumentaristu. Ne znam jeste li i u vrijeme kada ste snimali, sredinom 1980-ih, samog sebe doživljavali kao konceptualnog dokumentarista, ali zanima me što vas je uopće od te konceptualne struje moglo uhvatiti u to doba? Tada ste bili vrlo mladi, ali opet, neke stvari ili čak možda generalni duh nove fotografije je možda došao do vas? SV: Sada tu moram razjasniti neke stvari. Dakle, naravno da u to doba sebe nisam smatrao ni fotografom, a kamoli konceptualnim dokumentaristom. Ustvari sam bio neki dječak koji je dobio novu igračku pa je krenuo igrati se njome. Konceptualni dokumentarist je odrednica koja je nastala puno kasnije, a tako me zapravo nazvao moj suradnik i prijatelj Milan Rakita. Ja sam to preuzeo, jer mi se svidjelo što se naziv odnosi na moj naknadni rad s arhivom u kojem se dokumentarizam ne isporučuje kao sirov proizvod. Uzimam u obzir vremenski odmak zbog čega se narativ iz arhive i iz tog nekog drugog vremena prikazuje u sadašnjem trenutku, a da se pritom uključuje i vremenski kontekst kroz koji čitamo fotografije. Sredinom 1980-ih nisam razmišljao o nikakvim konceptima, ali sam često listao stranu i domaću štampu. Redovito sam pregledavao časopise Stern i Start, i recimo da su to bili izvori inspiracije. Osim toga, u drugoj polovici 1980-ih je u Beogradu bila priređena izložba Roberta Mapplethorpea i ona me zaista potaknula na promišljanje fotografije, ali me i pomaknula od estetike foto klubova s kojima sam imao neku vrstu iskustva. Moram istaknuti da sam se od te estetike vrlo brzo odmaknuo, ali je ipak trebalo proći neko vrijeme da ustvari shvatim što bih htio postići s fotografijom. Tako da, u tom smislu, čak nije ni bitno kako je i kada fotografski materijal nastao, nego je bitnije da ga znate prezentirati u vremenu u kojem ga odlučite predstaviti. Intervencije na same fotografske serije iz arhive i recepcija su mi važnije od same proizvodnje fotografija. SKR: Znači li to da je s vremenskim odmakom emocionalna struja, koja je sasvim sigurno evidentna u načinu na koji je snimljena serija Osamdesete, doživljena na jedan drugačiji način? Pokazujete li apsolutno sve fotografije iz te serije ili ste napravili neku reviziju? Kakav je vaš današnji pogled u odnosu na to što se snimili sredinom 1980-ih? SV: Naravno da se ti pogledi strašno razlikuju. Fotografija ima tu jednu osobinu nezavršivosti koja se odnosi na to da protokom vremena sama ta fotografska slika znači potpuno različite stvari. Ako isključimo publiku, za mene kao autora ta fotografska serija postaje vrlo osobna arhiva i jednostavno je – mijenjam se, postajem stariji i samim time se mijenja i rakurs na koji uopće gledam na davno snimljene fotografije. Dugo sam se premišljao trebam li uopće oživiti taj projekt Osamdesete, jer sam htio biti siguran da ću izbjeći neku vrstu sentimentalnosti za koju mislim da bi bilo dobro da se izbjegne u autorskim projektima. Mislim da je ustvari riječ o toj komparaciji – kako sam ja tada gledao te fotografije i kako ih promatram danas. I to je potpuno neusporedivo. U to vrijeme mi je fotografija bila igračka i najčešće sam ih izrađivao samo kako bih ih podijelio prijateljima koji su prikazani na njima. U tom smislu je cirkulacija fotografija tekla u nekom vrlo zatvorenom krugu aktera, ali je taj aspekt svakako zanimljiv. Protokom vremena gotovo svaka arhiva, odnosno svaki njen komad, pruža različite mogućnosti za interpretaciju i reinterpretaciju. Samim protokom vremena raste i potencijalna vrijednost te broj referenci koje vi možete naknadno učitati. Zaista vrlo često radim projekte iz arhive, jer mi treba dosta vremena da dokučim što želim učiniti sa snimljenim materijalom. U slučaju fotografske serije Osamdesete je vremenski odmak zaista ekstreman, jer su fotografije nastale u mojoj tinejdžerskoj fazi, a danas imam pedeset i kusur godina, pa je tako i moja pozicija posve drugačija. O UMJETNIKU: Srđan Veljović (1968.) je fotograf, kulturni radnik, konceptualni dokumentarist. Bavi se problemom identiteta i njegovog uspostavljanja kao polja konstituiranog izvani istražujući mjesta prestupa granice koja ga definira. Izlagao više puta skupno i samostalno u Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj, Bosni, Sloveniji, Rumunjskoj, Albaniji, Austriji, Njemačkoj, SAD-u. Izložba je dio programa “Sinergije” koji Platforma “Culture Hub Croatia” provodi u 2024. u sklopu kreativnog huba Prostor. Program je sufinanciran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
THE END AND THE BEGINNING
Objects, Processes, Trajectories.
15. - 24. svibnja 2024.
“The end and the beginning. Objects, processes, trajectories” izložba je koja prikazuje rezultate istoimene radionice koju je osmislio i vodio umjetnik Stefano Romano kroz Mobilnu školu vizualnih umjetnosti. Radionica se održala u Prostoru, od 6. do 11. svibnja 2024. Koncept radionice razvijen je oko ideje devijantnosti polazeći od pojma otpada. U svakodnevnom jeziku otpad je ono što bacimo nakon što smo nešto konzumirali. Što više konzumiramo, proizvodimo više otpada. Međutim, otpad također predstavlja različitost, odvojenost između dva subjekta, i upravo je taj pojam odvojenosti i razlike bio primarni fokus radionice. Sudionici radionice bili su pozvani prošetati Splitom i skupiti predmet ili niz bačenih predmeta, kako bi o njima stvorili novi narativ. Prvog dana, nakon predstavljanja tema kojima se radionica bavi, sudionici su otišli u grad u potrazi za jednim ili više predmeta koje su ljudi odbacili, odnosno koji su iz nekog razloga pobudili njihov interes. Sljedeća faza bile su indivudalne sesije mentoriranja sa svakim od sudionika_ca, vezanih za stvaranje novih narativa oko izabranih objekata, posebice uzimajući u obzir jaz između izvorne funkcije predmeta i nove simboličke pojavnosti koju bi njihova intervencija mogla dati. Ovdje nije riječ o “recikliranju”, već o “presretanju” životnog ciklusa potrošačkog objekta kako bi ga prenijeli u drugu konceptualnu, vizualnu i simboličku dimenziju. Umjetnički radovi izloženi na izložbi kreću se od slučajnih susreta između predmeta pronađenih i fotografiranih na nečijoj svakodnevnoj putanji (Lotta Erkkilä), do zamišljenih priča koje proizlaze iz predmeta pronađenih i ponovno interpretiranih kroz glas (Martina Freyja Kartelo), pokušaju da vlastiti identitet stupi u interakciju s kolektivnim identitetom kojeg stvara navijanje za loklanu nogometnu momčad kroz poeziju i urbani prostor (Daniela Koçiraj), te na oživljavanje i vizualizaciju kolektivnog i osobnog povijesnog pamćenja u isto vrijeme (Luka Matulić). Lotta Erkkilä Neočekivani susreti Na putu Splitom kojim prolazim na svakodnevnoj bazi često su mi pozornost privlačili različiti predmeti za koje se nije očekivalo da će se naći u tom kontekstu ili okruženju. Shvatila sam da su ti predmeti privukli moju pozornost samo zato što su postojale neke neočekivane dihotomije koje su stvorile potpuno nove priče. Jedanaest fotografija snimljeno je nasumično, točno onako kako je pronađeno, dok je jedna od njih situacija kreirana od pronađenih predmeta. Daniela Koçiraj Fragmented - Joints of a Human Split ima mnogo prepoznatljivih elemenata i aspekata zajednice koji ga predstavljaju i ujedinjuju grad. Nesumnjivo, lokalni nogometni klub “HNK Hajduk Split” jedan je od stupova tog povezivanja; njegovo štovanje i obožavanje je poput religije. Razbijeno staklo, logo Hajduka, cigle napuštene u blizini kuća, sve to čini prostore i cjelinu grada. Postoji duboki osjećaj pripadnosti, sloboda izražavanja. Ali kako mogu uopće govoriti o tome, a kamoli stvarati koristeći nešto što mi je potpuno strano? Možda Split i Hrvatsku ne mogu donijeti sebi, ali mogu donijeti djeliće sebe, i ostaviti ih ovdje da nastave vlastitu priču. Možda će jednog dana imati jače korijene nego što se ikad očekivalo. Poezija na staklu, staklo na ciglama, ulice kojima sam lutala ali ih nikad nisam naučila, oni, ti, ja. Sve se to uklapa kao dio slagalice, koji želi da bude potpun. Luka Matulić Materijalizacija sjećanja Čestice su u svijetu znanosti osnovni element od kojeg je sve napravljeno, materijalni svijet, materija. Što ako izraz upotrijebimo u kontekstu apstraktnijeg svijeta poput svijeta sjećanja? Što je čestica u nečijem sjećanju? Možemo li je "prevesti" i vratiti u fizički svijet? Je li to objekt? Na ovoj radionici sam kao partikulu odabrao staru utičnicu, pronađenu na stazi u južnom Splitu u blizini centra grada. Riječ je o keramičkoj utičnici, vjerojatno originalu, a ne "vintage" replici s obzirom na stanje i mjesto na kojem je pronađena. Na drugom mjestu pronašao sam devet komada slomljenih olovaka, okruženih tragovima dječje igre. Koristeći staru utičnicu kao simbol starije generacije i komadiće olovke kao simbol mlađe generacije, to dvoje “spajam” u ovaj koncept gdje je stara utičnica partikula nečijeg sjećanja, a olovke kao prikaz sjećanja koji je pokrenut. Slijedeći koncept, pronađenim olovkama se rekreira stara utičnica kao crtež koji predstavlja oživljavanje sjećanja. Martina Freyja Kartelo Gradske priče Živimo u vremenu kapitalizma i konzumerizma. Ovo nije nešto novo. Željela bih progovoriti o pet različitih tema koje su duboko povezane s našim životima unutar kapitalizma i konzumerizma kroz predmete koje sam slučajno pronašla na ulicama Splita. Projekt je podržan od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Projekt je dio programa „Devijacije“ koji Platforma „Culture Hub Croatia“ provodi tijekom 2024. godine u sklopu kreativnog huba Prostor. Rad Platforme „Culture Hub Croatia“ podupiru Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
P-RAZNO
U suradnji s Umjetičkom akademijom Split
27. svibnja - 3. lipnja 2022.
Radove izlažu Đina Radulj, Hana Kalebić, Jelena Jurčević, Marija Bare i Matea Križanović, a nastali su su u sklopu kolegija Specijalizacija – Slikarstvo II u ljetnom semestru akademske godine 2023./2024., pod mentorstvom doc. art. Lane Stojićević. Suradnja s kreativnim hub-om Prostor inicirana je zbog želje da se studentice što ranije upoznaju s radom raznih aktera suvremene umjetničke scene u Splitu, ali i da tijekom studija dobiju priliku predstavljanja autorskih radova publici. Tema „Praznine“, kao referenca na istoimeni projekt osmišljen i realiziran kroz 2020., 2021. i 2022. od strane platforme Culture Hub Croatia, zadana je studenticama kao konceptualni poticaj za nastanak izloženih radova. Taj projekt primarno je bio posvećen prostornim i sadržajnim prazninama grada Splita koje su nastale kao posljedica masovnog turizma, dok su se studentice mogle referirati na bilo koji aspekt tog slojevitog pojma. Rezultat tog procesa su medijski i sadržajno raznoliki radovi, s individualnim interpretacijama pojma praznine u kontekstu lokalne industrijske baštine, obiteljskog nasljeđa, neiskorištenosti gospodarskog zemljišta, slikarskog nasljeđa i tragova društvenih praznina u javnom prostoru. Đina Radulj, Tri generacije Crtež (perforacije na papiru) 3 x (50 x 70 cm) 2024. Inspiraciju za ovaj rad pronašla sam u zapisima mog pokojnog djeda Marina koji je zadnjih desetak godina života pisao autobiografiju koja je bila namijenjena obiteljskom arhivu te nije nikada objavljena. U velikom broju rukom ispisanih stranica zabilježio je razne životne situacije, pa tako i događaj zbog kojeg su o njemu snimljena dva dokumentarna filma. Zapisi nisu sortirani, niti su napravljeni prijepisi te se teško iščitavaju zbog nečitkog rukopisa. Rad se sastoji od tri prijepisa istog zapisa s različitim razinama razumijevanja pročitanog – izrezani pravokutnici predstavljaju dijelove teksta koje moja baka, moj otac i ja nismo uspjeli pročitati. Razumijevanje je uvjetovano generacijski, ali i iskustvom čitanja njegovog rukopisa. Hana Kalebić, Jadranka Kombinirana tehnika (fasadna boja i marker na medijapanu) 42 x 70 x 14,8 cm 2024. Jadranka 1892. d. d. bivše je poduzeće za preradu i konzerviranje ribe koje je osnovano 1892. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Jadranka, mještanima poznata i kao „Fabrika“, u pogonima je zapošljavala velik dio ženskog stanovništva Vele Luke, uključujući moju baku i prabaku. Godine 2005. Jadranka postaje ogoljeno betonsko tijelo koje je poput mnogih srodnih ugašenih pogona priobalja danas opustošeno. Ovim radom suptilnom se kritikom dotičem tema deindustrijalizacije i privatizacije u formi uvećanog i praznog pakiranja konzervirane ribe. Originalni dizajn iz 90-ih godina 20. st. odabrala sam zbog ilustrirane panorame rodne Vele Luke. Jelena Jurčević, Zabrana ispaše Crtež (rapidograf, marker i pečat na papiru) 70 x 100 cm 2024. Metar kvadratni kao manje izražen pojam života na selu, na svojevrstan je način počeo obuhvaćati teritorij izvan gradskih granica. Digitalne linije sustava identifikacije zemljišnih parcela položene na pašnjake i oranice stavile su cijenu na mogućnost kretanja. Hrvatske šume modernizirale su stoljetnu tradiciju, odredivši stroge granice svojih zapuštenih posjeda. A umjesto poticaja, uslijedila je zabrana... Marija Bare, Cesta meandra Interaktivna instalacija (tepih, čičak traka, igračke automobila) 90 x 105 cm 2024. Iako ograničen formatom kojim je njegova putanja zaustavljena, meandar Julija Knifera, kao gotovo arhetipski motiv, sugerira beskonačnost – asocira na mogućnost nastavljanja i prelijevanja preko ruba platna. Ova reinterpretacija Kniferovog rada potaknuta je asocijativnom poveznicom meandra s osjećajem beskonačnosti putovanja, kretanja, pa tako i ceste, uz dozu duhovitosti i djetinje razigranosti. Doslovnim ispunjavanjem Kniferovih „praznina“ vizualnim i simboličkim sadržajem, meandar postaje cesta, ali ne uobičajena, već ona inspirirana dječjim tepihom s prikazom ceste, koji pored očite svrhe služi i za igru, što istovremeno i ovom radu daje interaktivan karakter. Motiv je preuzet s ulja na platnu Meandar iz 1960. Matea Križanović, Obavijesti o smrti Crtež (olovka na papiru) 50 x 70 cm 2024. Iako na prvi pogled crtež na bijelom papiru prikazuje običnu koru stabla sa zabijenim pribadačama, Obavijesti o smrti nas na simboličkoj razini vodi kroz slojeve prolaznosti i ljudske memorije. Motiv rada preuzet je iz neposredne okoline – gotovo pa monumentalno stablo u Solinu godinama je služilo kao oglasna ploča za osmrtnice. Metalne pribadače zabijene u koru stabla postale su nijemi svjedoci tog običaja karakterističnog za manje gradove i mjesta. Iako nova ograda sada blokira pristup stablu, zbog čega se ono više ne koristi za navedenu svrhu, kroz prazninu koja je nastala odsustvom papirnatih osmrtnica, brojne pribadače na stablu postaju tihi podsjetnik na prolaznost života. Izložba je realizirana uz financijski podršku Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Burcu Musli: Escape Room
8. - 28. lipnja 2024.
Burcu Musli jedna je od ovogodišnjih finalistica Denes nagrade, koja se od 2002. godine dodjeljuje najboljim mladim makedonskim umjetnicima, a od ove godine jedan od finalista_ica ove nagrade dobija priliku za jednomjesečnu rezidenciju i realizaciju izložbe u Prostoru. U sklopu svog jednomjesečnog boravka u Splitu, Burcu će predstaviti nove radove nastale posebno za ovu izložbu, a koji se nastavljaju na njenu praksu istraživanja ženskog identiteta, percepcije ženske seksualnosti i njezinog shvaćanja u patrijarhalnim društvima. Kroz izložbu Escape Room Burcu pokazuje svoj interes za kombiniranjem različitih medija: digitalne fotografije, kolaža, videa, instalacije i dizajna odjevnih predmeta koji međusobno komuniciraju o ulozi žena u društvu, posebice onim društvima u kojima one ne mogu izraziti vlastite karaktere. Manipulacijom slike i konstruiranim stvarnostima unutar slika, ali i samog izložbenog prostora, prikazuje sav raspon ženskog identiteta. Važno je podsjećati se da patrijarhat ne izgleda posvuda isto. Iako prisutan na različite načine u mnogim društvima, u nekima je utkan u sve njegove pore i dio je mentaliteta. Burcu Musli svoje korijene vuče upravo iz jednog takvog, i iako nije odrastala u njemu, osjeća odgovornost i želju da progovara upravo o tome. Centralni predmet izložbe koja svojim postavom podsjeća na scenografirani set, ženska je haljina s tradicionalnim orijentalnim vezom s jedne strane, kojeg umjetnica dekonstruira u obliku spermatozoidnih, bisernih ukrasa. Referenca je to na ženu čija je sudbina u navedenom društvu jednosmjerna, a uloga predefinirana - udaja i rađanje djece. Crpeći inspiraciju iz svog nasljeđa i promišljajući ga u suvremenom kontekstu, ona komunicira svoje misli i osjećaje kroz različite izraze i medije. Tako u svoje radove unosi orijentalne motive, ali i glitcheve i kombinira ih sa čitavim rasponom ženskog identiteta. Fotografira prijateljice i kolegice koje postavlja u različite imaginarne uloge. Osim digitalnih fotografija printanim na mekanom, savitljivom materijalu, i ostali mediji služe joj u postizanju fluidnosti postava i ženske energije odnosno onih njenih karakteristika koje često unutar opresivnih sistema bivaju potisnute i negirane. Dominantna emocija koju želi komunicirati odnosom tame i prigušenim crvenim osvjetljenjima je ženski bijes. Poigrava se s percepcijom ženske seksualnosti - Ona je u kavezu, ali se i kreće, pleše, slobodna je, ogoljena. Ona je sve prikazano, ali i više od toga. Njen karakter je višeslojan, ona je jedna od mnogih mogućih. Burcu Musli (Skopje, 1997.), diplomirala je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Sveučilištu Ćirila i Metoda u Skopju. S raznolikom praksom koja seže od tradicionalnog slikarstva do digitalne umjetnosti, Burcu se do sada predstavila na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Istražuje teme poput ženske seksualnosti, identiteta i položaja žene u opresivnim društvima, pri čemu u svoje radove često unosi elemente modnog dizajna, plesa i scenografije. Finalistica je Denes nagrade 2024., koja se od 2002. dodjeljuje najboljim mladim makedonskim umjetnicima. glazba: Luka Jankuloski; modeli: Marija Dukovska, Melani Risteska, Lina Damjan, Ava Huseini i Igbal Saidova Izložba je podržana od strane Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Radisav Stijović: Snovid otiskanih glasova
6. srpnja - 3. kolovoza 2024.
Snovid otiskanih glasova, izložba crnogorskog umjetnika Radisava Stijovića je umjetničko-istraživački projekt koji nastoji oživjeti sjećanje o zajednici autorica_a (Mare Radonjić, Luce Rosandić, Ružice Markotić i drugih) ilegalnih tehnika Splita tokom Narodnooslobodilačke borbe. Služeći se memoarskom građom i arhivskom periodikom, projekt mapira mjesta nekadašnjih ilegalnih tehnika u samom gradu, a na tragu radikalne medijske arheologije, sagledava takozvane mrtve medije u kontekstu ilegalnih tehnika Splita: pamfleti, proglasi i kratki novinski listovi, štampani na šapirografu i/ili geštetneru. Uzimajući teorijske pozajmice od Saidiye Hartman, Donne Haraway (metodologiju kritičke fabulacije, odnosno tezu u tvorenju-sa), rad će umjetničko istraživanje dovesti u hibridnu vezu sa spekulativnim narativima, kako bi bacio svijetlo na vrijednost ovih rubnih glasova i ispitao specifičnost reproduktivnog rada i diy tiskarskog izraza kao mogućih sredstva otpora. Radisav Stijović rođen je 1999. godine u Kotoru. Umjetničkoj praksi pristupa iz pozicije radoznalosti i autodidaktizma, a radove najčešće realizira u medijima video instalacije, teksta i grafike u proširenom polju. Tematske preokupacije njegovog rada vežu se za ranjivost i poroznost, konfrontacije s tehnologijom i zanemareni rad. Diplomirao je grafički dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, UCG. Studijski je boravio na Vilinijuškoj akademiji umjetnosti, Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i Studiju dizajna, AF u Zagrebu. Član je eksperimentalnog grafičkog kolektiva Treća ruka. Sudjelovao je na više grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Izložba je podržana od strane Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Cartographies of Deviations: Mapping Origins and Narratives
Kustosica: Rossana Mendes Fonesca
28. kolovoza - 20. rujna 2024.
Kada govorimo o podrijetlu, domu ili naslijeđu, ne mislimo samo na fiksni početak. Umjesto toga, govorimo o ključnim točkama iz kojih se odvijaju naše priče, polazištima kojima se u sadašnjosti u kojoj živimo stalno vraćamo. Tijekom života susrećemo se s više izvornih točaka koje sadrže odgovore na pitanja koja često nadilaze našu osobnu povijest ili identitet. Takvo podrijetlo postaje izvor iz kojeg teku sjećanja, déjà-vui i slike, tvoreći kontinuiranu, ali fragmentarnu pripovijest koju možda nije uvijek moguće odmah dešifrirati, ali kultivira plodno tlo za umjetničko stvaranje. Cartographies of Deviations: Mapping Origins and Narratives bavi se temom odstupanja, istražujući koncept skretanja s našeg podrijetla — našeg doma, rodnog mjesta, obitelji ili bilo koje temeljne točke u našim životima. Ovi počeci nisu samo to; oni su značajne reference koje oblikuju naše putovanje. I dok ponovno razmatramo te odrednice, prisjećajući ih se, ponovno ih zamišljajući, bacamo svjetlo na našu sadašnjost. Izložba predstavlja mnogostrukost ishodišta, a time i različite perspektive devijacija. Umjetnički radovi predstavljeni na ovoj izložbi, iako različiti u pristupu, dijele zajedničku gestu mapiranja sjećanja kroz anakronistički proces prizivanja prošlosti kako bi se osvijetlila sadašnjost. U svakom radu slika postaje živi aparat sjećanja, vodeći umjetnike natrag do ishodišta — bilo da se radi o domu, kući, baštini, kućanstvu ili genealogiji. Odatle prate vlastite korake, koji se ponekad preklapaju s koracima njihovih predaka, vodeći ih do sjećanja iz djetinjstva, lokalnih priča, mjesta obilježenih nevoljom i novih životnih fikcija. U radovima Glorije Lizde, Izzy Benigno, Lane Stojićević, Stele Mikulin i Tanje Minarik opipljiva je želja da se prošlost oslobodi povijesne krutosti, da se spasi, fikcionalizira i reimaginira. Bilo putem računalne fabrikacije potisnutih sjećanja, stvaranjem intersticijskog prostora u kojem se mjesta djetinjstva križaju s mjestima migracija, rekonfiguracijom staza kojima su nekoć kročili preci ili ponovnom rekonstrukcijom lokalnih narativa, ovi radovi plove kroz povijesti koje su i kolektivne i individualne, prošle i sadašnje, poznate i strane. Koncepti kao što su dom, migracija, nasljeđe i podrijetlo poprimaju višestruka značenja unutar svakog rada, propitujući suvremena shvaćanja našeg odnosa s genetski upisanim sjećanjem i masovnim, kolektivnim i individualnim premještanjima globaliziranog svijeta. Ovi naizgled bezazleni odnosi duboko oblikuju uvjete mogućnosti za naše životne priče. Glorija Lizde predstavlja Untitled (Neustrašiva mladost). Radi se o tri autoportreta preuzeta iz fotografske serije u nastajanju započetoj 2020., u kojima ona istražuje prošlost svoje obitelji. Rad se temelji na istoimenoj, neobjavljenoj autobiografiji njezina djeda Hasana (1928.–2011.) u kojoj se on, između ostalog, prisjeća svojih iskustava iz Drugog svjetskog rata. Njegovo odrastanje u muslimanskom selu u Bosni i Hercegovini (u to vrijeme Jugoslaviji) naglo je prekinuto kada je, slijedeći stope svoje starije braće, pristupio fašističkoj ustaškoj vojsci u kojoj je služio od 1943. do 1945. Njegov otac je svjedočio Prvom svjetskom ratu, a njegov sin, Glorijin otac, bio je vojnik u Domovinskom ratu. Poput neželjenog obiteljskog naslijeđa, prošlost se prenosi s koljena na koljeno, u njoj se rađamo i nosimo je čak i ako joj nikada nismo svjedočili. Izzy Benigno predstavlja Below the Ground, Only My Body Exists. Podrijetlom iz Belém do Pará - strateške točke u portugalskoj kolonizaciji Amazone - umjetnica svoje podrijetlo presijeca sa svojim trenutnim domom u Aveiru, gdje ulice odaju počast ovoj povijesnoj vezi. Koristeći 3D mapiranje, digitalnu manipulaciju i slike generirane umjetnom inteligencijom, ona transformira svoje trenutno okruženje spajajući ga s mitovima svoje domovine. Nadahnut pričom o Cobra Grande, divovskoj zmiji koja simbolizira skrivenu snagu prirode ispod urbanog života, ovaj rad ponovno zamišlja međuigru prirode i urbanizacije. Zmija utjelovljuje i kretanje i stagnaciju, predstavljajući upornost prirode u gradu. Ulice i staze postaju hibrid imigracije i povijesti - onoga što jest, što je bilo i što bi moglo biti. Lana Stojićević predstavlja rad Džepna nekretnina, nastao u sklopu istraživanja prostornih specifičnosti rodno konotiranih igračaka s elementima arhitekture - Barbie kuće i Polly Pocketa. Te igračke ponekad sadrže nevjerojatna prostorna rješenja, kršenje arhitektonskih pravila, transformacije, neočekivane, ponekad i proturječne odnose horizontalnog i vertikalnog, unutrašnjosti i vanjštine. Polly Pocket predstavlja radikalnu minijaturizaciju arhitekture, džepnu nekretninu „to go”, dok Barbie kuće karakterizira riječ „dreamhouse”. Igračke potiču tzv. igru pretvaranja, postaju okidač maštanja, imaginarna zamjena onoga što nam nije dostupno u stvarnosti. Istovremeno mogu predstavljati statusni simbol ili nedostupni predmet žudnje. Po sličnom principu brojnim stanovnicima, posebno turistificiranih krajeva, pa tako i u Splita, održivo rješenje stambenog pitanja ostaje nedostižan san, dok nekretnine postaju igračke bogatih, prepuštene okrutnoj igri divljanja tržišta. Stela Mikulin predstavlja Arhiv odsutnog, rad koji se sastoji od objekt-knjige i videa. Ovaj rad dokumentira odnos prisutnih i odsutnih elemenata kroz obiteljsku kuću, dvorište i vrt. Proučava predmete, prostorije i kutke snimljene u osobnim fotografijama i kroz njih prepoznaje introspektivni senzibilitet. Potreba za očuvanjem pamćenja provodi se metodom mnemotehnike koja podatke povezuje u cjeline i daje im lakše pamtljiv oblik. Svrha mnemotehnike je zapamtiti mjesta koja će se koristiti za pohranu informacija koje želimo zapamtiti. Tanja Minarik predstavlja I Think It’s a Group of People Flying Kites in the Rain, digitalnu vizualnu instalaciju. Ovaj rad proizlazi iz jednogodišnje arhive osobnih fotografija tijekom koje je izblijedjelo njezino sjećanje na to razdoblje. Kroz analizu ovih auto-dokumentarnih fotografija, umjetnica je surađivala s algoritmima strojnog učenja kako bi reinterpretirala te slike i stvorila nove narative. Alati za računalni vid, DenseCap i YOLO v8, analizirali su i opisali fotografije, koje su zatim remiksirane u okruženju Hydra kako bi se proizvele nove vizualne kompozicije. Izazivajući teme poput identiteta, migracije ili pripadnosti, ovaj rad nastoji iznijeti složenost suživota između ljudi, tehnologije i umjetnosti te kako se stvaranje i istraživanje mogu ispreplitati kako bi oblikovali nove narative u svijetu koji se neprestano razvija, u kojem su različite dimenzije stvarnosti susreću i stapaju Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Izložba je rezultat kustoske rezidencije u Prostoru financirane kroz program Culture Moves Europe. Rezidencija je realizirana uz financijsku pomoć Europske unije. Ovdje izražena stajališta ni na koji način ne odražavaju službeno mišljenje Europske unije.
Ivana Tkalčić: Astronaut(i) bez svemirskog broda: Hvatanje vjetra
22. studenog - 13. prosinca 2024.
“Hvatanje vjetra” nova je etapa umjetničkog istraživanja Ivane Tkalčić pod nazivom “Astronaut(i) bez svemirskog broda”, a predstavlja dokumentaciju performansa izvedenog u travnju i svibnju 2024. godine tijekom autoričinog rezidencijalnog boravka u Finnmarku u Norveškoj. Radovi su producirani za izložbu u Prostoru gdje se ovaj rad i prvi put predstavlja. Ivanin pristup pritom sličan je onom u njezinim prethodnim radovima - eksperimentalan i razigran, reprezentirajući procesualnost, fragilnost, ali i multidimenzionalnost umjetničkog istraživanja i umjetničkog rada uopće. Koncept projekta “Astronaut(i) bez svemirskog broda” vezan je za istraživanje svemira, a u projektu Ivana istražuje motive i logiku iza trenutne “svemirske utrke” između nacija i privatnih tvrtki i potencijalne etičke, političke i ekološke implikacije koje svemirska utrka ima na naš planet i njegove resurse. Ivanino zanimanje za istraživanje svemira započelo je 2019. godine kada je naišla na dokumnet o osnivanju Centra za svemirske i inovativne tehnologije u njenom rodnom gradu, Sisku. U sklopu inicijalnog promišljanja o toj činjenici, ona izvodi nekoliko performansa realiziranih u šumi u blizini sisačke Željezare i rafinerije nafte. Uslijedilo je sudjelovanje u Analognom treningu za astronaute 2022. u Poljskoj gdje, infiltrirarujući se među znanstvenike, bilježi svakodnevna događanja u kontroliranim uvjetima, transformirajući znanstveni eksperiment u onaj umjetnički. U “Hvatanju vjetra” umjetnica se usmjerava se na fragilnost Zemljine površine, istražujući veze između ekosustava i ljudskog tijela. Rad je realiziran na terenu u Finnmarku tijekom umjetničke rezidencije Hyperborealis, u suradnji s Kvitbrakka AiR i Berlevåg Havnemuseum. Budući da je boravila u blizini svjetionika Kjølnes, gdje je smještena istraživačka stanica za vjetar, istraživanje kroz performans usredotočilo se na element vjetra. Dokumentacija performansa prenosi nevidljive sile prirode kroz pokrete, čineći vjetar vidljivim i opipljivim. Korištenjem materijala i interakcija koje oslikavaju surovost i veličanstvenost krajolika Finnmarka, Ivana Tkalčić nastoji povezati ljudsko tijelo s elementima stvorenim od strane čovjeka kako bi istaknula ekološke teme i utjecaj vjetra. To je i prvi korak u testiranju - naime, trenutno se fokusira na razvoj taktilnog "odijela" koje bi omogućilo uranjanje u prirodne elemente te istraživanje tih elemenata na drugačiji način. Projekt se oslanja na teorijske okvire ekofeminizma i postkolonijalne teorije, koji kritiziraju eksploatacijske odnose prema prirodi i zagovaraju održive prakse. Kroz navedenu prizmu, nastoji potaknuti intuitivniji i empatičniji pristup upravljanju Zemljinim resursima i okolišem. Jedan od fokusa je i pojam terraforming (hipotetski proces atmosferske, temperaturne, topografske ili ekološke prilagodbe nebeskog tijela uvjetima života na Zemlji) i njegova upotreba kada se govori o planeti Zemlji u odnosu na druga nebeska tijela. Postoji rasprava o teraformiranju Mjeseca ili Marsa, ali uskoro ćemo morati "teraformirati" Zemlju. U proteklih 10 godina istraživanje svemira i putovanja ponovno su postali velika tema s mnogim raspravama, od izjava poput one da moramo biti multiplanetne vrste do rudarenja asteroida. Primjetan je porast ove svemirske utrke, ne samo među državama nego i među privatnim tvrtkama. Umjetnica se stoga pita: Koja je logika iza nove svemirske utrke? Za koga će se graditi taj “novi svijet” na Zemlji ili nekom drugom astronomskom tijelu? Dokle se može protegnuti eksploatacija resursa na i oko Zemlje? Ivana Tkalčić (r.1987.) je multimedijalna umjetnica i istraživačica. Magistrirala je ekonomiju (mag.oec.) 2012. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kao i likovnu umjetnost (MA) 2016. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Također je diplomirala na WHW Akademiji 2019./2020. godine. Samostalno je izlagala više puta u Hrvatskoj i Europi te sudjelovala na grupnim izložbama i bijenalima diljem svijeta. Dobitnica je brojnih nominacija i nagrada, među kojima su: Zbirka suvremene umjetnosti – Europski parlament, EU; ART OMI: ARCHIVE – zbirka, SAD; 20. Nagrada Radoslav Putar, Young Visual Artists Awards; HPB Grand Prix nagrada na 35. Salonu mladih; Erste fragmenti 12; Rektorova nagrada za izvrsnost studenata; RCAA – nagrada za mlade europske umjetnike. Sudjelovala je u brojnim rezidencijama u Italiji, Nizozemskoj, Belgiji, Poljskoj, Norveškoj, Austriji i Grčkoj, među kojima su: 2023. Art Omi: Artists Residency, Ghent, NY, SAD; 2022. EMMPOL Poljska, Analogni astronautski trening centar, Poljska; 2021. EthicAI=LABS, Goethe- Institut; 2019. SciArt Project, The Joint Research Center, Europska komisija, Italija; 2018. Ljetna sesija, V2_ Lab, Rotterdam, Nizozemska; 2017. NXT Residency, ELIA i Akademija likovnih umjetnosti u Beču, Beč, Austrija. Središnji aspekt njezine prakse je fluidnost medija, koji ne doživljava kao krutu granicu, već kao alat za realizaciju različitih ideja. Njezin proces nalikuje razigranom istraživanju – eksperimentalnoj metodi koja vodi do neočekivanih otkrića i novih perspektiva. Ovakav pristup potiče suradnju s raznim stručnjacima, uključujući znanstvenike, kustose i institucije, u istraživanju tema poput arhiva, baza podataka, sjećanja i granica između stvarnosti i identiteta. Ova istraživanja često proizlaze iz osobnih sjećanja ili prikupljenih predmeta koje preoblikuje i reinterpretira kroz spekulativne narative. https://ivanatkalcic.com/ Izložba je realizirana uz financijski podršku Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
Andrea Resner & Jelena Vuković: VJER•E•NICA
20. prosinca 2024. - 24. siječnja 2025.
Vjerenica - ona koja vjeruje, ona koja se predaje Jelena Vuković i Andrea Resner kroz izložbu isprepliću svoje prakse koje imaju mnogo dodirnih točaka. Jelena kroz pokret i poeziju istražuje utjelovljenost ženske energije i božanskog. Andrea istražuje simbole, ezoteriju i žensku prirodu kroz crtež, animaciju, video i prostornu instalaciju. Kroz povezivanje svojih iskustava i praksi umjetnice su kreirale izložbu koja tematizira arhetip zaručnice, te načine na koji je taj arhetip ključan za iscjeljenje rascijepa između duhovnog i materijalnog svijeta. Andrea Resner svoj rad na ciklusu predstavljenom na ovoj izložbi započinje 2015. godine, radom Tamed by a virgin u kojem se dotiče teme i simbola vezanih uz arhetip djevice, a na koje će se kasnije organski nadopuniti i razviti radovi nastali 2024., u kojima se početna tema kristalizira u ideji arhetipa zaručnice, proučavajući značenje i ulogu Marije Magdalene. Inspririra se pisanjem Margaret Starbird, koja istražujući osobu i pojam Marije Magdalene kao metafore ženskog načela koje je službena Crkva pokušala izbrisati, istražuje i načine na koje su se ta učenja prenosila, najčešće kroz umjetnost, korištenjem različitih simbola koji su joj se atribuirali. Prema ovoj teoriji, upravo Marija Magdalena predstavlja ženski princip koji omogućuje cjelovitost i izmiče nas iz kulturološkog okruženja zarobljenog u patrijarhalnom modalitetu. To se najviše prikazuje kroz treći rad, Magdalena, u kojem ova dva principa postaju jedno. Marija Magdalena se tako navodi kao Zaručnica, koja je za razliku od Majke, simbolizirana crvenom bojom, te je u središnjem radu prikazana uz animalni prizvuk, onako kako je često u povijesti bila diskreditirana. Ona se u radu isprepliće i prelazi u likove žene koja je senzualna i oslobođena te konačno u treći lik - žene koja otvara srce. Ruže kao simbol koji se do sada provlačio kroz Andreine radove, sada su namjerno prikazane bez trnja - jer micanje trna je otvorenost i dopuštanje drugom da priđe (a ujedno i poveznica sa skrivenom crkvom koja je koristila te simbolima). Jelenini radovi, s druge strane, često se odnose na inicijaciju koju žena mora proći unutar svoje psihe da bi došla na mjesto gdje se predaje. U njenom radu Mandala, umjetnici Miloš Vujanović, Milena Cvetković i Vuko Martinović su na Jeleninoj rodnoj planini, prekrasnom Durmitoru, kreirali madalu u formi land arta. Ova mandala koja u durmitorskoj travi predstavlja biljku runolist, za Jelenu postaje psihički labirint kroz koji ona hoda, prateći nit odnosa sa ocem - onim zemaljskim i onim nebeskim, od ljubavi u traumi do ljubavi koja je slobodna. Spirala je pokret duboke prirode u nama i u svemu oko nas. Ona je ono mjesto na kojem nevidljivo postaje vidljivo i duh - materija. Tako je u radu Ada Jelena na crnogorskoj Adi Bojani iscrtala spiralu, a onda na nju postavila svoje tijelo, meditirajući i doživljavajući kako je to biti duh - koji je i materija. Ili, kako je to biti tjeloduša u ovom svijetu u kom smo naučeni da budemo raspolućeni na - ili jedno ili drugo. Što je potreba tjeloduše na zemlji? Zajednica, pleme, kontakt, ljubav. Duh postaje Zemljom radi dodira. Stoga ovaj performans doživljava potpunu nevinost zajedništva i u pijesak utiskuje unutrašnju želju da se bude prirodan, nevin, duševno gol - i ne sam. U misterioznu dolinu svog Durmitora Jelena dovodi Draganu i Marka, mladi par koji je u bračnoj zajednici sedam godina. Nakon dugačke meditacije o tome kako se to postaje vjerenicom, onom koja se predaje muškarcu, Jelena im postavlja predivno, nevino pitanje: Kako ste smjeli? (da izaberu jedno drugo, da vjeruju, da se puste, da žive ljubav) i daje im uputu da osjete odgovor na ovo pitanje u svojim tijelima i dožive ga intuitivnim pokretom. Jelena stoji sa strane, u ulozi promatrača. Ona vidi dvoje ljudi čiji pokreti otkrivaju da zapravo ništa drugo osim tog spoja ne bi bilo prirodno - ni duhom, ni tijelom. Tu, u sigurnoj dolini u kojoj je uvijek i znala samo ljubav, dvoje mladih, zdravih ljudi idu jedno prema drugom i ona svjedoči kako je to u stvari prirodno toliko da niti jedan od onih razloga - zašto ne bi povjerovao/la i zašto ne bi smio/smjela, gubi smisao. Crveni krug koji se nalazi na njihovim trbusima u spoju je vizija koja se pojavila u Jeleninoj psihi - po kojoj je ovaj performans i načinjen u vanjskom svijetu, u materiji, ritualno i umjetnički potvrđujući da van traume, onda kada posjedujemo sebe i unutar sebe vlastito sidro, kako to Marko i Dragana na kraju performansa, u videu Kako ste smjeli? i govore, jedino što ostaje jeste suština našeg života na zemlji - ljubav. Andrea Resner multimedijalna je umjetnica koja djeluje u polju crteža, slike, fotografije, videa, filma, poezije, performansa, kostimografije, prostorne instalacije i street arta. Kroz svoj rad istražuje teme snova, poetike, ženstvenosti, mitologije i simbola. Jelena Vuković je pjesnikinja, mentorica u polju duhovnosti i seksualnosti, te performans umjetnica. Kroz sve svoje radove istražuje odnos duha i materije. Izložba je realizirana uz financijski podršku Ministarstva kulture i medija i Grada Splita. Rad Platforme “Culture Hub Croatia” financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova.
