Sve češće imamo priliku upoznati se s radovima nastalima iz i za vrijeme takozvanih lockdown-ova i inspiriranih vremenom koje je obilježila korona-kriza, i ta okolnost nastanka nešto je što ne treba negirati, no pritom je zanimljivo promatrati načine na koje je utjecala na individualne umjetničke izričaje. U slučaju Ivane Filip, startna pozicija je ona propitivanja, vlastite okupacije, njenog smisla, opsega i sadržaja. Kada smo ograničeni i zatvoreni, tko smo mi? Pružaju li nam ograničenja priliku za kreativnost, za stvaranje mogućeg iz naizgled nemogućeg? Jednako tako, propitivanje je to mogućnosti umjetnosti bez resursa, prouzrokovano stanjem ne samo financijske i materijalne ograničenosti, već i one fizičke. Upravo tu javlja se i pitanje vlastite umjetničke prakse, točnije smjera u kojem će se ona razvijati. Ivana se u tom trenutku vraća osnovama - crtežu, ali ne kao temelju svoje prakse (jer se ona isključivo crtežom nije nikad ni bavila), već kao temeljem svega što radimo - skici, nacrtu, zamisli, koju stavljamo na papir kako bismo uvidjeli sve njene mogućnosti realizacije. Sama ideja crteža nije nastala s izložbom u vidu kao krajnjim ciljem, već kao svakodnevna praksa, posao, ako hoćemo i oblik meditacije, no prvenstveno forma rada kao dio umjetničkog zanimanja, posao definiran svojim početkom i krajem kao radnim vremenom, nečim što je u umjetničkoj, a i kulturnoj sferi uopće, uistinu dalek pojam. Generiranje na ovaj način posla u doba pandemijskih zaključavanja i svih ograničenja koje je to vrijeme za sobom donijelo, značio je da svaki odmak od toga predstavlja odmor, a takvo je oslobođenje dolazilo u vidu šetnji koje su najčešće dovodile do mora. Upravo u moru, dubokom moru, Ivana pronalazi motive za svoje crteže, morska bića u fascinantnim oblicima koji ju očaravaju, koje pomno proučava i potom mijenja, uzimajući prijeko potreban otklon od racionalnog. Duboko more označava najniži sloj u oceanu u koji prodire malo ili nimalo svjetlosti, a većina organizama koji tamo žive oslanjaju se za opstanak na padajuće organske tvari proizvedene u fotičkoj zoni. Upravo zato su znanstvenici dugo vremena pretpostavljali da je život na ovim dubinama rijedak, no brojna istraživanja otkrila su da, naprotiv, života u dubokom oceanu ima u izobilju. Okom istraživačice, umjetnice i djeteta Ivana tako zalazi u nepoznato i nedovoljno istraženo, svjesno se otvarajući za druga, nepoznata nam bića. Povratak je to crtežu ne samo u ovom vremenu, već i djetinjstvu, svojevrsno čišćenje od naučenih znanja. Kreće bez koncepta i plana, potpuno odbacujući racionalni dio koji bi mogao upravljati strukturom rada odnosno njegovom kompozicijom. Polazi od osnova i ograničava se njima, slobodnom linijom i krugom kao polazištima crteža te djelomično promatranjem, a djelomično vlastitom maštom gradi nova bića, nove neljudske životinje. Bića su to koja ne poznajemo, no s kojima možemo suosjećati, posebice uzmemo li u obzir ekološki aspekt zagađenja njihovog prirodnog staništa. Ograničava se i bojom, prvo koristeći samo crnu na bijelom papiru, a potom prelazeći na bijelu. Crvena, koju smatra najčišćom od svih boja (i u smislu vlastitog odnosa prema njoj) te sredinom između bijele i crne, pojavljuje se posljednja. ​ Drugi rad predstavljen na izložbi nastao je nešto ranije, a obuhvaća seriju kuglica napravljenih od pseće dlake, jednostavnog naziva Unfinished čime se referira na mogućnosti transformacije i kontinuiranog nastajanja ali i vremenskog odmaka i povratka istom materijalu odnosno radu. A radi se o materijalu prikupljenom iz salona za njegu pasa, koji predstavlja otpad (“dio koji više nije živ, mrtva je, ponekad smrdi, osjećamo odbojnost prema njoj”) a istovremeno dio još uvijek živog stvorenja, koji u nezapadnjačkim kulturama predstavlja iznimno vrijedan resurs. Ponovo iskorištavajući pronađeni, organski materijal koji je zapravo lako dostupan i upućujući na njegov potencijal Ivana ne samo da prakticira održivost u umjetnosti već i simbolički stvara svojevrsni podsjetnik na stalnorastući broj bezimenih, napuštenih i izgubljenih pasa. Unfinished je blizak arte povera, tzv. siromašnoj umjetnosti, u kojoj skromnost ostaje i osnovno polazište iz kojeg rad nastaje, na koje se zatim lijepi aktivistička nota koja je itekako prisutna, iako subliminalna i gotovo poetska. Kontinuirano i uporno istražujući implikacije naših antropocentrističkih sustava vjerovanja i preispitujući načine življenja i postojanja, Ivana Filip ukazuje na osvještavanje i prihvaćanje odgovornosti te međupovezanost s drugima. U novoj samoći, u kojoj živimo bez životinja, antropomorfizam u nama budi dvostruku nelagodu; tvrdi John Berger u Why look at animals, tekstu koji će biti temeljem multimedijalne radionice koje će Ivana voditi za vrijeme trajanja izložbe te tako proširivati polje izložbe na uključivanje drugih, ljudi i neljudi u zajedničko stvaranje, razumijevanje i suživot. Pozivnica je to ove umjetnice da iskušamo i doživimo umjetnost kao održivu i simbiotsku a umjetnički proces kao holistički, baš kakvim ih ona poima i živi. Ivana Filip hrvatska je umjetnica, aktivistica te radi i na umjetničkim istraživanjima. Njezina praksa proizlazi iz vizualne umjetnosti i proteže se kroz multidisciplinarne i interdisciplinarne radove, preko performansa, rada uživo, videa, fotografije i mješovitih medija. Njezin se rad razvio kroz radove koji uzimaju tijelo kao polazište prema pokretu i međuvrsnoj suradnji. U projektima je stvarala performanse s psima i njihovim ljudskim pratiteljima, tapiserije od pseće dlake i umjetničko istraživanje o slobodnoživućim mačkama. U posljednjih nekoliko godina, njezina praksa je utemeljena u području odnosa između neljudi i ljudi, više-nego-ljudska kreativnost kroz korištenje mnogih alata koji dolaze iz antrozoologije, etologije, antropologije, kulturne animalistike, sociologije, duhovnosti, aktivizma, autohtonih metodologija, ekofeminizma i osobnih iskustava. Ona vidi umjetnost kao alat i strategiju svakodnevnog življenja za sukreiranje srodstva između svega što jest. Filip je magistrirala ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, umjetnost na odjelu Master Performing Public Space na Fontys School of Fine and Performing Arts u Tilburgu, Nizozemskoj te diplomirala na odjelu Moving Image na akademiji Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu, Nizozemskoj. ​ ​ Izložba je dio programa “Rituali” koji Platforma “Culture Hub Croatia” provodi u 2022. godini u sklopu kreativnog huba Prostor. Program je sufinanciran od strane Zaklade Kultura nova i Ministarstva kulture i medija. Kustosica: Jasmina Šarić Tehnički postav: Marino Vukasović Organizacija: Platform “Culture Hub Croatia” Fotografije: Mateja Črnko & CHC