Elena Štrok: Baby Universe

10. rujna - 8. listopada 2021.

"Performativna epska bajka Baby Universe počiva na temeljima drevnih ideala, utjelovljenima kroz jednostavnu priču u likove planeta suočene s prijetnjom vlastite smrtnosti. Inače svemoćni bogovi / planeti zatekli su u situaciji nad kojom više nemaju apsolutnu kontrolu, bez obzira na njihova ratnička, misaona ili druga umijeća. Instinkt u svakom od njih budi slabosti koje inače lako kontroliraju. Razrješenje donosi Pluton, božanstvo kojem smrt nipošto nije stran pojam, i u čijim riječima pronalaze smirenu misao koja zaokružuje raspravu. Konačni ishod ostaje nepoznat.


Rad simbolično nagovješta uravnoteženje suprotnosti, pomirbu arhetipova, razumijevanje i kalibraciju povremeno nužne svakom pojedincu. Vrativši se u “svoju kuću”, svatko će za sebe iz Plutonovih riječi izvući ono što može i želi. Uz dozu humora, Baby Universe postaje memento mori, s naglaskom na pozitivno, ne toliko opterećeno shvaćanje vlastite smrtnosti." (Elena Štrok)

Nakon završene gimnazije i srednje glazbene škole u Varaždinu s diplomom glazbenice gitaristice, Elena Štrok (r. 1996., Varaždin) je 2019. godine završila i preddiplomski sveučilišni studij Grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, s pohvalom Magna cum laude, gdje, u klasi prof. Mirjane Vodopije, trenutačno završava i diplomski studij. Sudjelovala je u međunarodnim i lokalnim projektima na poljima vizualne umjetnosti, glazbe i performansa. Do sada je izlagala i nastupala u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Latviji, Češkoj, Grčkoj i Portugalu. Posljednji semestar BA studija, 2019. godine, u sklopu projekta razmjene studenata Erasmus+ provela je na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu u klasi Pavle Scerankove i Dušana Zahoranskog. Nakon toga sudjelovala je na Erasmus+ praksi u rezidencijalnoj kući za umjetnike De Liceiras 18 u Portu u Portugalu. Tamo je, uz nekoliko suradnika, sudjelovala u osnivanju kulturne organizacije „Eklipsefemero“ kojoj je svrha međunarodna promocija, povezivanje i umrežavanje umjetnika i organizacija kulturnih događaja. Svojim radom nastoji kroz zabavu približiti umjetnost i filozofiju ljudima u javnom i institucionalnim okvirima, koristeći se pripovijedanjem kao svojim glavnim medijem izraza.

elena8_edited.jpg
elena-2_edited.jpg
publika1_edited.jpg

     Promatranje života slično je lunjanju kroz tihu zimsku šumu obgrljenu mekanom, tek jedva nazrivom maglom. U njoj susrećemo likove koji pričaju o svojim dogodovštinama koje su se zbile prethodnih proljeća, ljeta i jeseni, na istom mjestu. Svaki od njih govori svoju priču, no šuma i događaji su, objektivno, isti. Kao što kaže Joseph Campbell, svaka velika priča zapravo je jedna te ista priča ispričana kroz različite likove u različito vrijeme i na različit način. U konačnici, istina je u svojoj esenciji jednoznačna i nepromjenjiva.

     U jednom od svojih intervjua [1] Campbell spominje kako zbog prirode kulturno-vremenskih postavki u kojima živimo, čovjek ne stiže više stvarati masivno prihvaćene mitološke strukture i arhetipove neophodne za razvoj pojedinaca, te zaključuje da si jedino možemo pomoći ponaosob stvarajući vlastiti mitološki prostor. Ideja idola nužna je za komparaciju pomoću koje gradimo vlastitu osobnost. Heroji i idoli utjelovljenje su ideala koje pojedina kultura drži najvišima te potreba za njima nikad nije presahnula, već je u današnjici prešla na blještave ekrane, bilo u obliku (fiktivnih) likova iz filmova i igara ili pak u obliku slavnih osoba. Znanost je također uvelike preuzela ulogu mitološkog prostora, što samim time mijenja i način na koji čovjek poima sebe. Tu misao dijeli i astrofizičar Joseph Silk, napominjući u poglavlju Cosmologysts and their Myths svoje knjige Cosmic enigmas2 sljedeće: “U mnogim pogledima, Veliki prasak je suvremenim kozmolozima isto što su mitovi bili drevnim narodima.” [2]

     Performativna epska bajka Baby Universe počiva na temeljima drevnih ideala, utjelovljenima kroz jednostavnu priču u likove planeta suočene s prijetnjom vlastite smrtnosti. Inače svemoćni bogovi / planeti zatekli su u situaciji nad kojom više nemaju apsolutnu kontrolu, bez obzira na njihova ratnička, misaona ili druga umijeća. Instinkt u svakom od njih budi slabosti koje inače lako kontroliraju. Razrješenje donosi Pluton, božanstvo kojem smrt nipošto nije stran pojam, i u čijim riječima pronalaze smirenu misao koja zaokružuje raspravu. Konačni ishod ostaje nepoznat. 

     Rad simbolično nagovješta uravnoteženje suprotnosti, pomirbu arhetipova, razumijevanje i kalibraciju povremeno nužne svakom pojedincu. Vrativši se u “svoju kuću”, svatko će za sebe iz Plutonovih riječi izvući ono što može i želi. Uz dozu humora, Baby Universe postaje memento mori, s naglaskom na pozitivno, ne toliko opterećeno shvaćanje vlastite smrtnosti. 

     

     “Nagual Julian mi je običavao pričati (...) o velikim osvajačima, vojskovođama iz starog Rima. Kad su se vraćali u Rim, građani su ih dočekivali velikim pobjedničkim svečanostima priređenima u njihovu čast. Pokazujući blago koje su zaplijenili i ljude koje su pretvorili u robove, slavljenici su se vozili stojeći na svojim bojnim kolima. Uz njih je jahao i rob čija je dužnost bila šaptati im na uho da su slava i sjaj samo prolazni.” [3]

Elena Štrok

1 Joseph Campbell, Origins of Myth, epizoda 2 

2 Joseph Silk, Cosmic Enigmas, str. 9

3 Carlos Castaneda, Aktivna strana beskonačnosti, 2004., V.B.Z., Zagreb, str. 80