Cartographies of Deviations: Mapping Origins and Narratives

Kustosica: Rossana Mendes Fonesca

​

28. kolovoza - 20. rujna 2024.

Otvorenje izložbe: srijeda, 28. kolovoza u 20h

​

​​Kada govorimo o podrijetlu, domu ili naslijeđu, ne mislimo samo na fiksni početak. Umjesto toga, govorimo o ključnim točkama iz kojih se odvijaju naše priče, polazištima kojima se u sadašnjosti u kojoj živimo stalno vraćamo. Tijekom života susrećemo se s više izvornih točaka koje sadrže odgovore na pitanja koja često nadilaze našu osobnu povijest ili identitet. Takvo podrijetlo postaje izvor iz kojeg teku sjećanja, déjà-vui i slike, tvoreći kontinuiranu, ali fragmentarnu pripovijest koju možda nije uvijek moguće odmah dešifrirati, ali kultivira plodno tlo za umjetničko stvaranje.

​

Cartographies of Deviations: Mapping Origins and Narratives bavi se temom odstupanja, istražujući koncept skretanja s našeg podrijetla — našeg doma, rodnog mjesta, obitelji ili bilo koje temeljne točke u našim životima. Ovi počeci nisu samo to; oni su značajne reference koje oblikuju naše putovanje. I dok ponovno razmatramo te odrednice, prisjećajući ih se, ponovno ih zamišljajući, bacamo svjetlo na našu sadašnjost. Izložba predstavlja mnogostrukost ishodišta, a time i različite perspektive devijacija.

​

Umjetnički radovi predstavljeni na ovoj izložbi, iako različiti u pristupu, dijele zajedničku gestu mapiranja sjećanja kroz anakronistički proces prizivanja prošlosti kako bi se osvijetlila sadašnjost. U svakom radu slika postaje živi aparat sjećanja, vodeći umjetnike natrag do ishodišta — bilo da se radi o domu, kući, baštini, kućanstvu ili genealogiji. Odatle prate vlastite korake, koji se ponekad preklapaju s koracima njihovih predaka, vodeći ih do sjećanja iz djetinjstva, lokalnih priča, mjesta obilježenih nevoljom i novih životnih fikcija.

​

U radovima Glorije Lizde, Izzy Benigno, Lane Stojićević, Stele Mikulin i Tanje Minarik opipljiva je želja da se prošlost oslobodi povijesne krutosti, da se spasi, fikcionalizira i reimaginira. Bilo putem računalne fabrikacije potisnutih sjećanja, stvaranjem intersticijskog prostora u kojem se mjesta djetinjstva križaju s mjestima migracija, rekonfiguracijom staza kojima su nekoć kročili preci ili ponovnom rekonstrukcijom lokalnih narativa, ovi radovi plove kroz povijesti koje su i kolektivne i individualne, prošle i sadašnje, poznate i strane. Koncepti kao što su dom, migracija, nasljeđe i podrijetlo poprimaju višestruka značenja unutar svakog rada, propitujući suvremena shvaćanja našeg odnosa s genetski upisanim sjećanjem i masovnim, kolektivnim i individualnim premještanjima globaliziranog svijeta. Ovi naizgled bezazleni odnosi duboko oblikuju uvjete mogućnosti za naše životne priče.

Glorija Lizde predstavlja Untitled (Neustrašiva mladost). Radi se o tri autoportreta preuzeta iz fotografske serije u nastajanju započetoj 2020., u kojima ona istražuje prošlost svoje obitelji. Rad se temelji na istoimenoj, neobjavljenoj autobiografiji njezina djeda Hasana (1928.–2011.) u kojoj se on, između ostalog, prisjeća svojih iskustava iz Drugog svjetskog rata. Njegovo odrastanje u muslimanskom selu u Bosni i Hercegovini (u to vrijeme Jugoslaviji) naglo je prekinuto kada je, slijedeći stope svoje starije braće, pristupio fašističkoj ustaškoj vojsci u kojoj je služio od 1943. do 1945. Njegov otac je svjedočio Prvom svjetskom ratu, a njegov sin, Glorijin otac, bio je vojnik u Domovinskom ratu. Poput neželjenog obiteljskog naslijeđa, prošlost se prenosi s koljena na koljeno, u njoj se rađamo i nosimo je čak i ako joj nikada nismo svjedočili.

​

Izzy Benigno predstavlja Below the Ground, Only My Body Exists. Podrijetlom iz Belém do Pará - strateške točke u portugalskoj kolonizaciji Amazone - umjetnica svoje podrijetlo presijeca sa svojim trenutnim domom u Aveiru, gdje ulice odaju počast ovoj povijesnoj vezi. Koristeći 3D mapiranje, digitalnu manipulaciju i slike generirane umjetnom inteligencijom, ona transformira svoje trenutno okruženje spajajući ga s mitovima svoje domovine. Nadahnut pričom o Cobra Grande, divovskoj zmiji koja simbolizira skrivenu snagu prirode ispod urbanog života, ovaj rad ponovno zamišlja međuigru prirode i urbanizacije. Zmija utjelovljuje i kretanje i stagnaciju, predstavljajući upornost prirode u gradu. Ulice i staze postaju hibrid imigracije i povijesti - onoga što jest, što je bilo i što bi moglo biti.

 

Lana Stojićević predstavlja rad  Džepna nekretnina, nastao u sklopu istraživanja prostornih specifičnosti rodno konotiranih igračaka s elementima arhitekture - Barbie kuće i Polly Pocketa. Te igračke ponekad sadrže nevjerojatna prostorna rješenja, kršenje arhitektonskih pravila, transformacije, neočekivane, ponekad i proturječne odnose horizontalnog i vertikalnog, unutrašnjosti i vanjštine. Polly Pocket predstavlja radikalnu minijaturizaciju arhitekture, džepnu nekretninu „to go”, dok Barbie kuće karakterizira riječ „dreamhouse”. Igračke potiču tzv. igru pretvaranja, postaju okidač maštanja, imaginarna zamjena onoga što nam nije dostupno u stvarnosti. Istovremeno mogu predstavljati statusni simbol ili nedostupni predmet žudnje. Po sličnom principu brojnim stanovnicima, posebno turistificiranih krajeva, pa tako i u Splita, održivo rješenje stambenog pitanja ostaje nedostižan san, dok nekretnine postaju igračke bogatih, prepuštene okrutnoj igri divljanja tržišta.

​

Stela Mikulin predstavlja Arhiv odsutnog, rad koji se sastoji od objekt-knjige i videa. Ovaj rad dokumentira odnos prisutnih i odsutnih elemenata kroz obiteljsku kuću, dvorište i vrt. Proučava predmete, prostorije i kutke snimljene u osobnim fotografijama i kroz njih prepoznaje introspektivni senzibilitet. Potreba za očuvanjem pamćenja provodi se metodom mnemotehnike koja podatke povezuje u cjeline i daje im lakše pamtljiv oblik. Svrha mnemotehnike je zapamtiti mjesta koja će se koristiti za pohranu informacija koje želimo zapamtiti.

​

Tanja Minarik predstavlja I Think It’s a Group of People Flying Kites in the Rain, digitalnu vizualnu instalaciju. Ovaj rad proizlazi iz jednogodišnje arhive osobnih fotografija tijekom koje je izblijedjelo njezino sjećanje na to razdoblje. Kroz analizu ovih auto-dokumentarnih fotografija, umjetnica je surađivala s algoritmima strojnog učenja kako bi reinterpretirala te slike i stvorila nove narative. Alati za računalni vid, DenseCap i YOLO v8, analizirali su i opisali fotografije, koje su zatim remiksirane u okruženju Hydra kako bi se proizvele nove vizualne kompozicije. Izazivajući teme poput identiteta, migracije ili pripadnosti, ovaj rad nastoji iznijeti složenost suživota između ljudi, tehnologije i umjetnosti te kako se stvaranje i istraživanje mogu ispreplitati kako bi oblikovali nove narative u svijetu koji se neprestano razvija, u kojem su različite dimenzije stvarnosti susreću i stapaju
​